Uspomena na vez kao specifican i poseban oblik kućne radinosti danas je, zahvaljujući donaciji naše sugrađanke Merise Karić, sačuvana donacijom postolja (stana) za vez, koji će od sada krasiti etnografsku zbirku našeg Zavičajnog muzeja. Ovaj će orginalni predmet i nezavršeni goblenski rad podsjećati na vrijeme kada je vez bio svakodnenica u našim domovima i nezaobilazan ukras odjeće, zidova i kompletnog enterijera.
Vez je bez sumnje umjetnost koja, kao i svi stari zanati, polahko umire gubeći bitku sa novim tehnologijama i novim načinom života. Historija veza seže u daleku prošlost a naše majke i nane poslednje su generacije koje su masovno baštinile ovaj oblik rukotvorina. Vez je bio karakterističan prvo za više društvene slojeve, a kasnije je njegovan i u narodu. Sve do kraja XX vijeka njime su se masovno bavile žene, a devojke su još od rane mladosti obučavane u izradi veza koji je bio i sastavni dio njihove djevojačke spreme (ruha) za svadbu.
Vezom je ukrašavana narodna odjeća, a pored upotrebne vrednosti,vezeni predmeti su imali i ukrasnu funkciju. Vez je tako ukrašavao posteljine, zavjese, peškire, stolnjake, krpe kuharice koje su štitile i raznim natpisima krasile zid iznad šporeta u domaćinstvima.
Potkraj XX vijeka, kao poseban vid te umjetnosti razvio se vez goblena koji su predstavljali slikovne scene izvezene u takanini. Naziv su dobili po francuskoj radionici gde su počeli da se izrađuju – “Manufacture des Gobelins”
Najpoznatije ime u svetu goblena ipak je Viler. Vilerovi gobleni dolazili su iz nemačke radionice Jakoba Vilera, koji je počeo sa vezom na posteljini. Vremenom je počeo da radi goblene i toliko je bio uspešan da je štampao kataloge svojih motiva. Neke od njih i danas pamtimo.
Hvala Merisi na vrijednoj i lijepoj donaciji, a svima vama, dragi naši, poziv da stare predmete koji čuvaju uspomenu na prošlo vrijeme poklonite našem Muzeju i obogatite našu kolekciju.
