U naselju Ajdinovići udaljenom od Olova petnaestak kilometara živi šesteročlana porodica Fahira Avdagića.Na svoje ognjište Avdagići su se vratili odmah poslije rata. Doskora su bili jedini povratnici u ovo naselje koje je nekada brojalo oko trideset domaćinstava. Fahir sa suprugom Džumom i četvero djece Almedinom,Eminom,Mujom i Mustafom bez stalnog zaposlenja i bilo kakvih primanja živi na svom imanju i od svog rada.
Mjesec ramazan u kući Avdagića dočekan je sa radošću, iako u ovo vrijeme na selu ima puno posla i radova na njivi.Košenje i prikupljanje sijena ,čuvanje stoke i brojni drugi teški poslovi, neodlažu se uprkos velikim vrućinama i postu.Iako su daleko od mesdžida 5 km to ne predstavlja problem da svaku noć pješače na teravih namaz u susjedne Bakiće.
– Sve postimo u kući. Po završetku iftara nakon akšam namaza na teraviju krenemo ja i djeca oko 21 i 30 a vratimo se oko 12 i 30 sati.Do sehura čitamo a onda opet svi zapostimo.-priča Fahir.
Supruga Džuma nakon iftara ostane da pospremi kuhinju i odmori se jer kaže da joj zdravstevno stanje ne dozvoljava da pješači puno a kad kćerke dođu sa teravije pripreme sehur i zajedno zaposte.
-Na sofri se običnu nađu tradicionalna bosanska jela,jer imamo svoj sir i kajmak,jaja,sokove,i slatko koje sami napravimo.Malo toga kupujemo.-kaže Džuma.
Njima će ovaj ramazan ostati u posebno lijepom sjećanju jer je najstarija kćerka Almedina sa odličnim uspjehom završila gimnziju u Olovu i uspjela se upisati na Mašinski fakultet u Sarajevu.Almedinu nismo zatekli kod kuće jer je već počela raditi . Kažu da je sama izrazila želju da radi do početka nastave na fakultetu kako bi sebi obezbijedila bar džeparac.Almedina iako posti svako jutro do autobusa pješači po 12 km kako bi stigla na posao. Emina i Mujo su se u trenutku našeg boravka , nalazili kod rodbine u susjednom naselju.Njihova životna priča možda je slična brojnim drugim povratničkim pričama koji na svojim razrušenim ognjištima pokušavaju živjeti raditi od svog rada ali je opet po svemu jedinstvene a naročito po optimizmu koji vlada na svakom koraku.
-Hvala Allahu zadovoljni smo jer možemo da radimo i da imamo.Ja i moja supruga i djeca proizvedemo krompir,grah ,luk i ostalo povrće na svojoj njivi.Sakupljamo voće,gljive i šumske plodove, imamo kravu i nešto ovaca, mada smo na udaru vukova i divljih svinja ali se uspijevamo odbraniti.Vukovi su nam do sada zaklali 28 komada ovaca ali sve se to opet nekako nadaknadi, samo nek se zdravo i živo,sve se nekako opet stigne-naglasašava Fahir U naselje ne dolazi autobus pa djeca tokom školske godine pješaće po 6 km u jednom pravcu do najbliže autobuske stanice.
-U zimskom periodu kada se i mašine teško probijaju kroz snježne nanose do nas , ja čistim snijeg ručno da bi djeca mogla ići u školu.Znao sam ustajati u četiri ujutro,da ne bi zakasnili u školu.Hvala dragom Allahu svi su dobri učenici.-ističe Fahir na čijoj bi snazi i upornošću pored brojnih teškoća pozavidjeli mnogi i koji žive u daleko boljim uslovima.
Ono što im nedostaje nije ništa drugo do malo više razumijevanja od društva u kojem živimo gdje se vrlo malo ili nikako ne cijeni čovjek koji svojim poštenim radom prehranjuje svoju porodicu dok one druge veličamo i puno više poštujemo.
