Adna Višća osvojila drugo mjesto na konkursu Muzeja “Alija Izetbegović”u povodu Dana nezavisnosti BiH
Na objavljeni Javni poziv Muzeja “Alija Izetbegović” u Sarajevu u povodu 1.marta Dana nezavisnosti BiH za najbolje literarne radove učenika osnovnih i srednjih škola za 2017/2018.godinu prijavio se veliki broj učenika iz svih dijelova BiH.
Učenica 9.b razreda razreda OŠ“Olovo“, Adna Višća osvojila je 2.mjesto.
Sa Adnom smo razgovarali o tome kako se odlučila prijaviti i kako se osjećala kada je čula da je osvojila drugo mjesto na konkursu.
– Sjećam se da je bio kraj prvog polugodišta, te sam tada, u tom periodu, saznala u našoj školi da su iz Muzeja “Alija Izetbegović” objavili Javni poziv za prijavu na konkurs za najbolje literarne radove učenika. Zainteresovala sam se, ali sam pisanje odložila za zimski raspust. Iskreno, nisam očekivala da će moj rad biti među najboljima, jer na njihovu adresu pristigne preko stotinu radova. Iz tog razloga, bila sam iznenađena kada sam na njihovoj fb stranici vidjela rezultate. Izuzetna je čast osvojiti drugo mjesto na takvom tipu takmičenja, koji usmjerava na edukativnu djelatnost sa namjerom da upoznamo, kako period moderne historije BiH, tako i lik i djelo prvog predsjednika BiH Alije Izetbegovića. Bitna je činjenica da kroz pisanje, učimo i ne zaboravljamo prošlost svoje domovine i svojih korijena. Tako je i sama dodjela priznanja bila 28. februara, povodom Dana nezavisnosti BiH, u prostoru Multimedijalne sale na Kovačima, gdje je upriličen doček i manifestacija za učenike, roditelje i nastavnike. Dodijeljene su nagrade, zahvalnice i priznanja učenicima, kao i školama, te je promovisan 4. katalog učeničkih radova” Mladi ljiljani”, gdje se može pronaći i moj rad na temu “Sam naš opstanak je naša pobjeda”,kaže Adna.Ovdje možete pročitati Adnin nagrađeni rad.
„Sam naš opstanak je naša pobjeda“
(Iz govora Alije Izetbegovića)
Život na Vratniku više nije bio isti. Nekadašnja okupljanja živahne djece i omladine po mahali, zamijenila je pustoš i jednoličnost, te pjesma sjevernjaka koji često Sarajevo posjeti s planina i zagrli ga svojim ledenim zagrljajem. Već nekoliko dana najavljuje da se sprema velika mećava, pa niko iz kuća nije izlazio. Kažu, ko god dođe ovdje, ostane bez daha kad pogled uputi na kraj mahale, prema staroj zelenoj kapiji. I dan danas tamo stoji konak sa kestenom u dvorištu, kraseći ovu jedinstvenu četvrt svojim postojanjem, poput stare tvrđave u Jajcu, Srebreniku, Travniku… Baš kao sami konak, kesten je ostao spomenik koji svjedoči da vrijeme brzo prolazi. Zasađen je za vrijeme rata, te od tog perioda raste iz dana u dan, ponosno pokazujući da mu tada granate i puške nisu mogle ništa. Širi se široko prema nebu kao da želi da ga dotakne. Svoje ogoljele grane, prekrivene bijelom čipkastom odjećom, naslonio je na prozor sobe u kojoj je boravila Lejla. Obavljala je podne-namaz i ovoga mubarek petka, 25. dana u mjesecu novembru, kada je kesten toliko zatresao svojim granama da se prozor sobe naglo otvorio, želeći dobrodošlicu vjetru što prolazio je kroz cijeli konak, hujajući toliko da se ledila krv u žilama. Nakon obavljene molitve, Lejla ustade i zatvori stari pendžer s drvenim oknom, zaustavljajući svoj pogled na kesten i mahalu, te slušajući zvuke koji je podsjetiše na skoro zaboravljenu, ali poznatu melodiju ratnoga Sarajeva: granate, uzvici, jauci, plač… Nije mogla zaustaviti da njenim, kao kašmir mekanim licem, poteknu suze iz očiju boje dragog kamenja, jer povjetarac joj vrati sjećanja na davnu 1994., od koje prođe tačno 22 godine. Misli su joj navirale poput neke bujne rijeke, poput Miljacke, Bosne, Drine, Save, ljepotica ove naše, najljepše nam domovine.
Prvo čega se sjeti, bijaše njen rahmetli djed Mustafa, kad se vraćao sa džume-namaza, obavljenoj u podrumu kuće njegovog komšije, sa još trojicom starih ljudi. Djedov lagani korak se nije mogao ni čuti od glasnih zvukova rata, ali njegov hod je bio isuviše odvažan za čovjeka tih godina. U trenu kada svoju Lelu ugleda kako ga na zelenoj kapiji čeka, naborano lice bi poprimalo vedrinu, uz blagi smiješak, onda uslijedi najjači zagrljaj na svijetu. I tako zagrljeni hodaju prema kućnom pragu-podrumu, poput poznanika koji se nisu vidjeli dugi niz godina, prkoseći svemu što se zbivalo oko njih. Samim tim što joj je donosio sreću svojom pojavom i gracioznošću, tog dana joj je donio i rođendanski poklon. Lejla se poslije čudila kako je djed za nju imao upakovan paketić u sjajnoj kesici, za njen tada 14. rođendan. To su bile šećerlame, poput onih za vrijeme Bajrama.
Na siniji postavljenoj na tkanom ćilimu njegove hanume, djeda Mustafu je čekao skromni ručak, pripremljen s mnogo pažnje i ljubavi unuke Lejle: prepečeni krompir, te kompot od zaliha suhih šljiva. Ugledavši to, pomalo iznenađen, jer prethodnog dana su gladni bili, bio je zahvalan Bogu i na ovome što mu je dao. Osjećao bi istovremeno tugu i ponos zbog svog curetka, svoje Lele što morala je odrasti prije vremena. Tako je i bilo. Rat je ubrazao njenu mladost, potisnuvši djetinjstvo u nepovrat. Mada u mnoštvu loših, ipak je to imalo i poneku dobru stranu; bila je podrška djedu, a i on njoj.
Tokom opsade grada Sarajeva, nije bilo struje, njen babo i brat su bili na linijama odbrane, mama na poslu, dok su njih dvoje vrijeme provodili uz svijeću, časkajući o svemu što bi djevojčica željela znati. Posebno je voljela slušati priče o domovini, legende od Kulina bana do današnjih dana, o onome ratu iz 40-tih, pa sve do ovoga Dana državnosti – kada bosanci ratuju za ideju svoje države, koji vjeruju: „…da ljudi različitih religija, nacija i kulturnih tradicija mogu živjeti zajedno“. Još od ’92. godine, njihovo vrijeme se svodilo na analiziranju svega što se zbiva u glavnom gradu i cijeloj domovini. Lejla je neke djedove riječi i pribilježila na požutjeloj hartiji, što jedini je trag od njoj vrijedne, knjige za historiju. Pisala je, u isto vrijeme užasavajući se saznanjem o tome koliko je ljudi tokom protekle tri godine rata dalo svojih života, koliko ih je otišlo u boj i nikad se nisu vratili, a voljeni su ih čekali. Čekale su ih njihove majke, nane, njihove sestre i djevojke. Dok su se srca gasila, zgrade su gorjele. Gorjele su: Vijećnica, knjižare, bolnice, džamije… S njima su željeli spaliti našu prošlost, te sve ono što je svjedočilo o historiji Bosne i Hercegovine i njenog naroda. Ni tada dušmanovo srce nije osjetilo toplinu, jer dušman srca nema.
U jeku svih tih dešavanja, ljudi u Sarajevu bi opet dižući se iz pepela, obavljali svakodnevne poslove i zarađivali pokoju paru. Opirali su se ratnim strahotama, ali su se tužne priče ipak nizale, donoseći samo još jednu bujicu gorkih suza. Jedna takva priča jeste granatiranje na pijacu Markale, u mjesecu februaru, 1994. godine. Bila je to ratna subota, kao i one prije nje, ali Sarajevo će je pamtiti po masakru, pamtit će je cijela BiH po stradanju nevinih ljudi. To nije bio samo jedan dan, to su bile četiri godine ratovanja širom domovine, sa velikim brojem šehida – minulih duša koje će svoje mjesto naći u Džennetu. Njihova mezarja će pokriti zelena busenja, kao što Lejlinu avliju i dalje pokriva hlad kestena, posađenog na prelazu jesen-zima, te ’94-te godine, tada kada se djed Mustafa vratio sa džume-namaza. Nakon obavljenog ručka i predavanja najumilnijim glasom, uzeo je abdest i svojoj „drugoj polovini duše“ proučio jasin. Tek nakon svakodnevne „obaveze“, uze sadnicu u svoje drhtave, iznemogle ruke. Dok je sadio kesten u dvorištu sa svojom Lelom, djed je dugo šutio, nije progovarao. U tih nekoliko minuta, vladala je tišina u kojoj se čuje uzdah. Nedugo nakon toga, u daljini se čuo dobro znani zvuk, koji se sve više približavao. Od tada, Lejla se ništa ne sjeća, izgubila je svijest, nakon što je prokleta granata pala u blizini, te se rasprsla u hiljade komadića.
Kada se probudila, tek je doživjela košmar u stvarnosti: osjećala je bol u lijevoj ruci prekrivenoj krvlju, a pogled na desnu stranu, tamo gdje je ležao njen dobri djed, ostaje prizor zauvijek urezan u sjećanju. Dozivala ga je, ali uzalud. Već je bilo kasno. Njen djed je preselio na Bolji svijet na njen rođendan i na Dan državnosti svoje zemlje, koju je na srcu nosio i neizmjerno volio. Izgubila je lijevu ruku, a djed-Mustafinim odlaskom, i svoju „desnu ruku“ koja je uvijek bila tu za nju.
Od toga dana je zavoljela samoću, a čovjeku nema veće patnje od osame, tada su bolovi i muke veći i teži, sve je crno poput mrklih noći u gustim šumama. Tada su savjest i srce žešći od svih vladara i sultana koji su ikada vladali Bosnom. A samo je Jedan Kadija, i svi se Njemu vraćamo.
Nekadašnju djevojčicu, sada ženu, isti onaj povjetarac, te zvono na vratima, vratiše u stvarnost. Na ulazu kuće je dočekaše njeni najmiliji: roditelji, brat, njen muž, djeca, sa tortom, te žutim, plavim i bijelim balonima. Bijaše to prijatno iznenađenje tog neradnoga, snježnoga petka, dana kada su Lejlina osjećanja bila pomiješana: sjeta na dragog djeda, godišnjicu njegove smrti, te radost zbog bogatstva koje posjeduje danas. A čovjeku je dovoljno da voli i bude voljen, baš kao što Meša Selimović kaže: „Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se bez razloga, smijaćemo se bez razloga, s jednim jedinim razlogom – što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog!“ Baš poput one zabilježene rečenice koju Lela i dan danas, iz knjige rahmetli predsjednika čita i koja je i nakon dvije decenije održava: „Kad izgubim razloge da živim, umrijeću“.
Ni toplina konaka ih nije zadržavala da ostanu unutra, te su svi izašli vani, kraj velikog kestena, gdje su se djeca igrala, pa se graja razlijegala niz oživljeni Vratnik. Tamo, gdje ostala je priča o čuvenom kestenu, koji je simbol za jednu državu, čiji korijen simboliše ljude poput rahmetli predsjednika, djeda Mustafe i ostalih šehida, a njegove grane su mlade generacije, poput ljiljana slobode, koji se ponose na svoje korijene, koji će se za nju uvijek boriti i truditi da opstane, jer „sam naš opstanak je naša pobjeda“, tako je rekao rahmetli Alija Izetbegović.
Radio Olovo/A.M