Na 12 km puta Olovo – Han Pijesak, ispod stjenskog masiva okruženog šumom smješteno je povratničko selo Čude. Njegovi današnji žitelji, koje zatićemo uglavnom u pripremi drva za još jednu planinsku zimu vele nam kako ovdje, izuzme li se činjenica da je broj stanovnika peterostruko manji, teče uobičajen seoski život. Mlađi bi poput Zuhdije Bubića mogli više na polju poljoprivrede ali bez mehanizacije, ne ide. Prevoz je veli zajednički problem posebno za starije u koje sebe ubraja Osman Bubić koji nam prvi donosi sliku nekadašnjeg i sadašnjeg brojnog stanja.
- Nekada je ovdje živjelo 150 stanovnika, mislim i na Srbe i na Bošnjake, sad nas ovdje, ne znam ima li, da živi 40…nema- veli Osman podcrtavajući da mlađi odlaze u potrazi za poslom.
- Mi smo se među prvima vratili, moj otac Ahmo i ovi ljudio ovdje okolo. Sami počeli obnavljati, a onda nam je Federalno ministarstvo obnovilo kuće. Meni bili obećali da ćemi dati neku mašinu da obrađujemo zemlju, još nema ništa! Ali dobro nam je, lijepo nam ovdje jer ovdje smo se rodili-kazuje Zuhdija.
Specifičan naziv ovog mjesta veže se za davni povratak njegovih stanovnika iz Budima i današnje Mađarske gdje su odselili za vrijeme osmanske vladavine objašnjava nam poznati sarajevski profesor Rasim Muratović koga također zatičemo u rodnim Čudima gdje veli sve radije i sve češće boravi.
- Čude su Čudo! Baš kao što je čudo bilo što su naši davni predci iz bijelog Budima, iz te civilizacijske prestonice Osmanskog vremena došli ovdje pod ovu šumom okruženu klisuru. Ima dakle nešto što nas poput magneta privlači ovdje i u mom slučaju taj osjećaj nije prestao od mog ranog djetinjstva, kada smo iz Čuda odselili u Olovo i kada sam na zidiću tzv. kolona čežnjivo gledao za vozovima koji su, na putu za Han Pijesak išli prema Čudima. I evo me tu danas ponovo. Sa suprugom, sinom, unukom…punim baterije u svojim Čudima gdje smo podigli svoj krov- govori za naš program ovaj znameniti Olovljanin. Njegov primjer slijede mnogi Čudani rasuti diljem svijeta. Mnogi ovdje dolaze na odmore, a evo ima primjera gdje porodice iz Amerike ili Njemačke za stalno vračaju u Čude- veli profesor Muratović, pojašnjavajući nam i brojne druge detalje vezane za Čude, za prugu koja je svojevremeno prolazila kroz selo..
I dok mnogi svoju budućnost vide i traže na zapadu Derviš Bubić je u svoje Čude došao iz Njemačke. – Volim ovo mjesto, ove ljude, ovaj krš, vodu, zrak…Ovdje se ne diše na škrge-ovdje se diše punim plućima- veli nam Derviš sa kojim se pozdravismo u prolazu.
Čudne ljudske sudbine u ovom nekada nacionalno mješovitom naselju pečate ne samo ime naselja već i sav besmisao naših sukoba. Na početku rata iz Čuda su otišli Bošnjaci, nakon reintegracije iz Čuda su otišli Srbi. Povratnici su na svim stranama 1/1 vlasnici ili zavičajne čežnje i tuge ili tereta održivog povratka. Kada bi iz tih činjenica izvukli pouku bio bi to veliki iskorak za ovu zemlju kaže prof. Muratović.
- Nesreća je što mi ne znamo rat privesti kraju. Da iz starih sukoba i ratova ne izvodimo i ne potpirujemo neke nove ratove i nove sukobe. Tužno je to! Srbi su nakon Dejtona odavde otišli inercijom politike koja je zagovarala razgraničenja i podjele. Odselili prema Han Pijesku, Sokocu, Vlasenici, Bjeljini…ima ih svugdje. Ovdje su im imanja, grobovi predaka, dodju ponekad i vrate se u čamotinju tuđeg, u čežnju i žal za zavičajem, isti koji su sa sobom ’92. nosili Bošnjaci Čuda kada su napuštali svoja ognjišta. Tužne su i čudne ljudske sudbine – kazuje profesor Muratović.
I zaista, neki čudan osjećaj, Čudima hodeći, prožima čovjeka dok mu se pred očima smjenjuju zarasle i oživljene okućnice, utihli i oživljeni zvukovi života, radost i tuga povratnička. Ponad visoke stjene po kojom su se skrili smjenjivali su se i nadmetali oblaci i sunce. I ne znaš nikada ko pobjeđuje i kada. Čude su čudo!
