Uradite nešto dobro za sebe,čitajte!-preporuke Gradske biblioteke Olovo

Dragi korisnici Gradske biblioteke Olovo, i ove sedmice nastavljamo sa preporukama za sedmično čitanje, te vas pozivamo da uradite nešto dobro za sebe – čitajte.

Kao i prethodne dvije sedmice i ova sedmica je u znaku bosanskohercegovačkih autora. Ove sedmice izdvajamo roman Vječnik, Nedžada Ibrišimovića dok smo za mlađe čitatelje odabrali roman Djeca sunca i cvijeća, Šefika Husagića.

Nedžad Ibrišimović rođen je 1940. godine u Sarajevu, kako rano ostaje bez oca, sa majkom seli u Žepče gdje završava osnovnu školu, srednju umjetničku, odsjek vajarsto, završio je 1961. u Sarajevu. U Sarajevu je i 1997. diplomirao na Filozofskom fakultetu, odsjek filozofija. Autor je više knjiga priča, pripovjesti, drama i romana od kojih izdvajamo: Ugursuz, Nakaza i vila, Karabeg, Bio jednom jedan, a mi ćemo posebnu pažnju obratiti na roman Vječnik.

Ibrišimović je privlačio pažnju svojom pojavom ne ostavljajući nikoga ravnodušnim, jer sve je u njegovom ponašanju nagovještavalo da je riječ o osjetljivom a istovremeno silovitom čovjeku. Takav je bio i u književnosti, u kojoj se mogla osjetiti njegova komplikovana ličnost, pisao je sa teškom mukom, porađao je književnost – kako je često volio reći.

Rad na romanu Vječnik, govorio je Ibrišimović trajao je punih 40 godina, a ideja o njemu javila se u godinama njegove burne mladosti. Roman je u prvoj godini izdanja izazvao veliku pažnju javnosti ali i napade na pisca koji su išli tako daleko da su osporavali bilo kakve estetske vrijednosti knjige. Tek se deceniju nakon izlazka Vječnika pokazalo da je to djelo vanserijske vrijednosti i kruna piščevog spisateljskog rada, te ga je i Društvo pisaca BiH kandidiralo za Nobelovu nagradu. Roman Vječnik na osebujan i originalan, književni način tematizira fenomen smrti, a sama svijest o smrti kao nečemu neizbježnom i prirodnom, iako možda dalekom i neshvatljivom, spoznajno je breme koje svako jednom uprti na leđa, osim Nedžadovog junaka. U središtu priče o čovjeku koji je vječnik nalazi se lik egipatskog pisara Nefretija, koji iz neobjašnjivih i racionalno neshvatljivih razloga ne može umrijeti. Ibrišimović prati sudbinu ličnosti čiji je život naizgled paradoksalan i nerazumljiv, a u filozofskom smislu zagonetan i neobjašnjiv. Nefretij prolazi kroz neobjašnjivo stanje obamrlosti i oduzetosti, i dok je njegovo tijelo sasvim nepokretno, svijest mu ne prestaje doživljavati okolinu, zaglavljen negdje na granici između života i smrti. Nakon što doživi smrt supruge i djece, a ostane živ i mladoliko neizmjenjen, shvata da je promjena u njegovom tijelu povezana sa ovozemaljskim trajanjem i kako život bude prolazio a on svjedok umiranja i vlastitog neobjašnjivog trajanja, počinje shvatati da je blagoslovljen, ili proklet, životom koji se ne gasi.

Tek je smrt pokazala koliko je Nedžad Ibrišimović bio velik i jedinstven, 2011. pokopan je u haremu sarajevske Ferhadije. O njemu je snimljeno i nekoliko dokumentarnih filmova od kojih izdvajamo „Igra riječi i sjena – književno i likovno djelo Nedžada Ibrišimovića“ u kojem o književnom i likovnom stvaralaštvu Nedžadu Ibrišimovića govore: akademik Abdulah Sidran, prof. dr. Edin Pobrić, prof. dr. Sead Šemsović, književnik Damir Ovčina te sinovi Oro i Zlatan Ibrišimović. Bio jednom jedan Nedžad, bio pisac, i bio bolji od svih ostalih.

U pčelinjem svijetu svako godišnje doba ima svoju ljepotu i draž, ljeto je i period kada one vrijedno rade. Zato smo za ovu sedmicu za mlađe čitaoce izdvoji roman za mlade Šefika Husagića, Djeca sunca i cvijeća, koji upravo govori o ovim vrijednim insektima. Ovaj roman-basna je o životu pčela, pisac nam daje usporedbu ineskata s ljudima, gdje prednost daje insektima. Radnja je smještena u pčelinju košnicu u kojoj se sve odvija bez prevara i laži koje su toliko bliske ljudskom rodu. Ova priča zasniva se na stvarnim činjenicama, a ispričana na literaran način, otkriva nam jedan zanimljiv, lijep i smislen svijet, svijet koji ima svoje zakone, pravila ponašanja, običaje, teškoće i probleme, svijet uzajamnog razumijevanja i pomaganja, svijet koji postoji pred našim, ljudskim očima, a nedovoljno ga poznajemo da bi ga razumjeli, poštovali, od njega učili, a imamo šta naučiti: svijet pčela.

Šimo Ešić o ovom romanu kaže: Usporedbom insekata s ljudima, pisac prednost daje insektima, htijući nenametljivo mladima poručiti da i njiov svijet može biti bolji, ustrojeniji, skladniji i u svemu savršeniji samo kada bi se svako od njih ponaosob malčice potrudio u toleranciji drugih i drugačijih. Time ovaj roman dobija i dimenziju više, ali usput edukuje mlade da se baviti svijetom pčela i praktičnim pčelarenjem nije ništa teže ili zahtjevnije od sjedenja pred računarom. Samo što je u prirodi ugodnije, zdravije, a u boljim i rodnijim godinama korisnije…

Odnosima koji vladaju u svijetu pčela, u kojem su složnost, razumijevanje, osjećanje potpune pripadnosti zajednici uvjet za opstanak, uprkos nepredvidim okolnostima, Husagić zapravo pokazuje kakav bi trebao biti i ljudski svijet.