AktuelnoKulturaObrazovanjeOlovoRadio Olovo

Čitajte i ove sedmice preporuke Gradske biblioteke Olovo

Dragi naši korisnici, vrijeme je godišnjih odmora, a na planinu ili more je idelano ponijeti nešto za čitanje. Posjetite našu Gradsku biblioteku te iz bogatog fonda knjiga odaberite nešto za sebe ili svoje najmlađe, jer djeca koja čitaju postaju ljudi koji misle. Istraživanja su pokazala da samo petnaest minuta čitanja dnevno djeci može pozitivno utjecati na njihov razvoj, oni time uče nove riječi, razvijaju komunikacijske vještine, uče o svijetu oko nas te razvijaju maštu i kreativnost.

Godišnja članarina za djecu, učenike, studente i penzionere iznosi 5 KM, dok je za odrasle ona 10 KM.

Za šestu sedmicu našeg druženja nastavljamo sa domaćim autorima, te smo za vas izdvojili nagrađivani roman Damira Ovčine – Kad sam bio hodža, te Umihanino ruho – Kanite i Senada Čišije

Damir Ovčina rođen je 1973. godine u Sarajevu, gdje je studirao književnost. Objavio je niz pjesama, kraćih proza i prikaza. „Kad sam bio hodža“ mu je prvi roman.

Kad sam bio hodža je veliki roman o opkoljenoj Grbavici, kada osamnaestogodišnjak, 1992. ostaje zarobljen od strane srpske vojske, priča počinje. U romanu se Ovčina koristi rečenicama bez glagola, on sažima govor, misao i atmosferu, izbjegava naslove, podnaslove, imena i opise.

Glavnom liku oduzimaju dokumente te ga stavljaju u redni vod, ponekad imaju zadataka nositi namještaj, obično iz stanova prognanih muslimana u srpske, ili ima zadatak da skuplja i zakopava leševe ubijenih. Kad god bi zatrpali mrtvaca, komadant voda bi zatražio da mu se nešto prouči, ali niko od prisutnih to nije znao, samo je on, glavni lik, odnekud upamtio tih nekoliko riječi iz muslimanske molitve, pa bi ih nad grobom izgovorio. Samo bi mu neko rekao „Hajde nešto“, i on bi izgovorio to što je znao. Otud i dolazi naslov romana – Kad sam bio hodža. U istoj zgradi, živi nekoliko godina starija djevojka imena pogodnog za mjesto i vrijeme gdje se nalaze, zajedno sa bakom. Ta ljubav prema bližnjem prelazi u romantičnu ljubav koja ovaj roman čini podnošljivijim, budući da autor ne štedi čitaoca opisujući kako je svako ko nije srbin ratnih godina na Grbavici izložen ucjeni, omaložavanju, otmici, deportaciji, mučenju, silovanju.

Kada „hodžu“ dvojica zloglasnih srpskih vojnika tjeraju da uči ezan on ih ubija i bježi, dvije godine skrivajući se, sve uz pomoć komšinice.

Muhidin Džanko o romanu kaže: ispripovijedan dosljedno i jednostavno, jasno i poetično ovaj roman čini našu sarajevsku priču razumljivom i bliskom. Koristeći snagu nerečenog a jasno čitljivog (…) gomilajući događajima i detaljima napetost i mučninu do neizdržljivosti, on tek u zadnjoj rečenici, zatvarajući krug, oslobađa čitaoca napetosti i muke. On nas podsjeća na nas same, na svijet koji se već danas čini dalek i pomalo nestvaran. Kad sam bio hodža napisao je neko ko posvećeno čita i strpljivo sluša a onaj ko pročita ovaj tekst pažljivije će posmatrati stvarnost.

„Kad sam bio Hodža“ veliki je roman one književnosti, kaže Miljenko Jergović, čiji se veliki romani zovu „Travnička hronika“, „Prokleta avlija“, „Derviš i smrt“, „Hodža strah“… To je ona bosanska književnost koja voljom nacija više ne postoji, nego se razlomila u odjelite cjeline, čija odjelitost odgovara naciji i njezinim idealima, ali u koju se spomenuti i nespomenuti romani ne mogu uklopiti. „Kad sam bio hodža“ ne uklapa se. I to mu je najveći komplimetn. Damir Ovčina veliki je pisac.

Kanita Čišija, mlada je autorica, koja je još u osnvnoj školi počela objavljivati svoja djela. Rođena je 2002. godine u Kaknju, a pored djela za djecu, slikovnice Umihanino ruho, objavila je i roman Black River.

Umihanino ruho, čiji je izdavač gradska biblioteka Kakanj, objavljeno 2019. godine, nastalo je na osnovu legende o djevojci imena Umihana. Prema legendi, izgradila je džamiju u Bijelim Vodama. Nikada se nije udala, te je prkosila pravilima vremena u kojem je živjela.

Kanita u predgovoru za ovu slikovnicu kaže: priča je u osnovi naših života. Naši životi su jedna velika i duga priča, ili bolje rečeno, mi živimo kroz mnoštvo priča. Čovjek mora pričati, i ne samo pričati, čovjek mora dijeliti priče sa drugima. To je ono što nas povezuje kao ljude.

Mi svijet oko sebe prepoznajemo i gledamo kroz priče. Naravno i ono što se davno, davno zbilo. Legende, mitovi… sve je u priči i kroz priču.

Ova priča je nastala iz potrebe da se jedna lijepa, lokalna legenda, priča o gradnji džamije u Bijelim Vodama, prenese pričom na nove generacije. Da se ne zaboravi.

I na kraju: ono što je zapisano ostaje, ono što se pamti zaboravi se.

Pripremila Emira Manso

Prikaži više

Povezani članci

Pogledajte također
Close
Back to top button