Na Orlji
Nešto nam se nadalo da pohodimo Olovo pa eto ti! Tako se ovaj isti kvartet hodoljubaca prije sedam godina a usred ljeta stanio u prirodnoj oazi s termalnom vodom i zračnoj banji „Orlja“ kod dobrih domaćina Enise i Arifa Hasića, koje je, kako rekoše, „Bog počastio ovom ljepotom“, omogućivši da sagrade dvore gotovo na izvoru rječice Orlje.
Nama koji pristigosmo iz Hercegovine bi začudno sve: zamršen put uz Orlju (oslušnite, u imenu joj se posvađali glasovi, hurljaju!); prolazak pokraj gorovitog sela Oćevije koji mi iz studentovanja prizva ime historiografa Lastrića; Rimski most, kasnije tituliran kao nacionalni spomenik,u koji su, možete misliti, uzidani i stećci; u trpezariji galerija-darovane slike (Hasići su u više navrata bili domaćini umjetnicima u Likovnoj koloniji), pa konačište na čardaku, đeram u avliji a pivo i lubenice u bunaru. Odatle smo hodili do Lovačkog doma Zagon; u Zvijezda-planini bili gljivolozi (ulovismo lisičarke, mliječnice, a gdje li nam se samo vrganj sakrio?); verali se do sela Musići (bi nam podvig što se ispesmo na visoravan, poizdalje nas dočeka jeka pilana, pa nekropola, radini seljani jer kosidba bi uzela maha); potom sa domaćinima bili berači malina, a u malinjaku, u gori zelenoj, ex-članica Hora „Djevojke sa Neretve“ pjevnu pradavnu pjesmu „Kad maline zrele budu…“ Osvjedočeni u Isakovićev ushit „Ima li išta ljepše od putovanja u nepoznato!“, pred povratak na jug, uz Orlju na meraji ojačani domaćinima podmirivali smo svoje unutrašnje organe, uz specijalitete – gljive na žaru i pečenjke.
Akvatermovci
Potkraj minule godine, a bi neko baš zimomorno vrijeme, banjali smo se u „Aquatermu“, nasreću ne tražeći boljci lijeka nego što bi se reklo više rekreativno. I dok smo skretali prema Olovu, dosjećali smo se puta prema Orlji, zapitkujući se: šta li rade Hasići, dolaze li im i dalje slikari, “posjećuju“ li ih opaki planinski snjegovi, jesu li im puti nedohodi?
A kako smo prije boravka u Olovu bili u obilasku mađarskih banjskih lječilišta Harkanj i Šikloš, mogli smo načiniti usporedbe. Kako su Mađari eurozonirani, a mi eto živimo u Dejtoniji, olovski Banjsko-rekreativni centar „Aquaterm“ je u njihovom rangu i po ljekovitosti termalne vode, medicinskom tretmanu, i po uređenosti, a vjerujte na riječ ovom zapisivaču kome su „honorar“ – ljubopitljivost i začaranost putovanjima.
Za boravka u ovom gradiću nismo se, naravno, “ulogorili“ u hotelu, nego išli ususret životu. Tamošnji načelnik, valjda stajlingovan i od „Alme Ras“, uljudio je, umio grad, makar pretenciozno, obavezujuće promovisan u „grad budućnosti“. Interesovala nas je pijaca, tamo gdje je vreva života, u koji se za pazarnog dana spuštaju planinci pa eto nam, mišljasmo, dobrog sira, mesa suhoga, “plahe“, eto voća za hošafa, eto jabuka mirisavki, pekmeza od takiša. Ali jok, od toga bi tek mrven. Većma izloženo na pazaru „rodom“ je od Visokog, (a da, bi jedan trgovac iz Janje), i ovaj kraj se izgleda odriče darova prirode. I drugdje je gotovo tako, očito je da su uveliko u zavadi čovjek i priroda, a po svemu sudeći zagospodarili su ufurani paraderi (pepoznatljivi i po „trojstvu“ mobitel, zamaskirne rejbanke i torbica), koji se umjesto odanosti časnom radu sve više priklanjaju dovijanju, marifetlucima, izdajući tako i sebe i druge.
Kao negdašnji prosvjetar otišao sam i do olovskih škola, ne bi li osjetio zov prijeratnog vremena u kome su dobrano vladali kult znanja i odgoja jer, ma šta mislili, džaba obrazovanje ako obraza nema. Iako bi kraj zastuđenog decembra, zaradovala me urednost dvorišta, očuvanost školskog zdanja, bez buke u i oko osnovne škole nazvane po Olovu. Baš je ovo neki dom mladosti i znanja, pomislih. Nego, bi mi zagonetno da su srednju školu nazvali po Musi Ćazimu Ćatiću (što je dakako ovaj „vjerni rob ljepote“ to i zaslužio), nego Musa je rodom iz Odžaka, a mezarom je u Tešnju. I susjedni Kladanj dade ime školi po Musi. Ma hajde, neka je i tako. Možda se na taj način vlastodršci odužuju piscima, dadnu im ulicu (kad već nisu imali stana!), udjenu ih u naziv škole, metnu na novčanicu pred kojoj bi se da je živ imetkom siroti a darom bogati Ćatić ibretio. Olovljanima ipak svaka čast, kad već nemaju književne velikane, neka su „posudili“, “posvojili“ ovog pjesnika. To je golem čin, kulturni podvig, spram onih koji imaju svoje, “domaće“ pisce, ali im imena ne udijevaju u nazive domova kulture, muzeja, gimnazija, poput Konjičana Zuke Džumhura, Kasima Prohića, Pave Anđelića, čijih imena još uvijek nema u nazivima javnih i inih ustanova, nisu „iskoračili“ iz biblioteka na ulicu, trg, pored, recimo, fontane, ćuprije.
Pravac Zeleni vir, ali i Tuzla!
I evo nas opet u Olovu, zapravo na izletištu i kupalištu Zeleni vir. Smjestili smo se u dom Muhameda Džakmića, odakle smo posjećivali Zeleni vir. Kad smo zametnuli eglen, odmah se vidjelo da je Muhamed vidio svijeta, saznadoh da je bivši reprezentativac, da igrao je fudbal u Južnoj Koreji, a sad je trener u jednom sarajevskom prvoligašu. Kuća mu je ponad Bioštice, vješto od drveta urađena nastrešnica (dušu dala za akšamluke) samo što nije zakoračila u rijeku, kojoj smo kasnije išli ususet gore kod Zelenog vira.
Zeleni vir je postao jedan od amblema na bh. turističkoj mapi. Ponajprije, otvoreni bazen, uramljen raskošnom šumom, sa termomineralnom vodom do 28 Celzija (za našeg boravka bi 25 stepeni), gusto „naseljen“ kupačima, održavan, čist, kao i onaj tamo podalje za mališane; poneki skakač u Biošticu, viseći most (nepreporučljiv za one koji imaju vertigo) vodi u misteriju šume; sojenice, bentovi sa kupačima. Nama-kruzerašima (kojima je nadamo se samo privremeno korona stavila „veto“ na bjelosvjetska putovanja) negdje tamo daleko naplaćivana je naprimjer kafa 5 eura, pivo 8, a ovdje na Zelenom viru cijene nisu ucjene. I k tome još: koji metar od bazena, na markiranim mjestima, natkriveni šumom, raspaljeni su roštilji. Sad zamislite mnoga druga kupališta na kojima su gosti „satjerani“ u gastro-pubove i fast-fudove.
Kako nam kiša nije dala da se još koji dan kupamo u termalnom Viru, obdan smo se zaputili u Tuzlu, onom cestom za koju na većem dijelu vozači ne plaćaju putarinu nego zapravo – ruparinu. Osim dionice oko prevoja Karaula i još ponegdje, put je za vožnju pun zamki, krivina, pa se čini da je ovakva džada „osveta“ onih koji su iz tih krajeva odmetnuli u stolni grad na visoke kote vlasti, zaboravljajući pritom zavičaj.
Vozeći se kroz tu mrku ljepotu Bosne naletiš na pitominu, voćnjak („šljive savke uplavile od slačina“, kao u onoj Skenderovoj poemi), na pritoke i utoke (klobučaju Nedžadovi kiseljaci), spaziš tek poneko bjeloruno stado, očnji vid ti nasele orasi (i tako ti dozivlju oteti zavičaj, onaj u istočnoj Bosni), ugledaš krčmu „imperijalnog“ naziva „Napoleon“, „Novu Bosnu“ (tu svrnusmo kao podsjećanje na izaratnu posjetu našim izviđačima-skautima u Ljubačama); uzbuni te krajputaški natpis „Piemonte“ (podsjeti na spuštanje u podalpsku Italiju); kako odmičeš, bude ti žao zbog gdjekoje zakorovljene avlije, podivljalog šljivika, nemara, trvora oko naših puteva. Prolazeći kroz Husino kao da prohodiš kroz historiju, jer podsjeti te na rudare-bundžije, one od prije jednog stoljeća. (Praveći inventuru utisaka, zvučna dekoracija ove reportaže mi bi glasovita, žalovita pjesma „Konjuh planinom“ i to ona od Pevskog zbora, Štulićeva, Bolerova, Damira Imamovića, a tek kako tenorski šumi, bruji Šarićev „Konjuh“). Raduje okrenutost tog dijela Bosne radu, industriji. I dok je u nekim kantonima administracija najrazvijenija „privredna“ grana, tuzlanski bazen se okitio fabrikama, pogonima, farmama, plastenicima… Eno im je i aerodrom po broju putnika pretekao Sarajevski.
Iako je u Tuzli šestočlana ekipa izletnika ponajviše vremena provela bingoidno, šopingujući, dakle, (i kad si na izletu valja se kući vratiti “s obrazom”), onaj koji ovo bilježi zaradovao se susretu sa bronzanim Mešom Selimovićem i Ismetom Mujezinovićem. Pružio sam korak prema Korzou ne bi li ih što prije “susreo”. Snimak koji ide uz ovu reportažu načinila je unuka ovog zapisivača Maja, uvaživši tako njegovu želju da dodirne svog duhovnog učitelja Mešu, jednu od najumnijih glava koje je imala “zemljica Bosna”; da bude uz Mujezinovića, meštra, Parizliju, revolucionara. Dobro su to Tuzlaci učinili: izveli Mešu iz biblioteka na ulicu, trg, a Ismeta iz galerija, među prolaznike, pa se ti, brajko, usudi ne pozdraviti ih, ne pročitati “Tvrđavu” ja l’ “Derviša”, ne upoznati slikarski opus Mujezinovićev.
Izleti do Olova i Tuzle susreti su sa našom Bosnom. I od njih se kasnije živi, kao i od onih podsjećanja na doživljena krstarenja kroz moreuze, Gibraltarski, Mesinski, Otrantski; tabananja Kazablankom, Krfom, Lisabonom, Kadizom, Malagom, Rimom, Barselonom, Venecijom, Napuljem, Veronom, Palermom, onda Majorkom, Berlinom, Budimpeštom, Namabejom nadomak Šarm el-Šeika; opčinjenost piramidama, Sfingom, Akropolisom, Sagradom familiom; na plovidbu Bosforom, iskrcavanje u Izmiru, Marseju, Katakolonu, na Kanarima, Madeiri; ljetovanje u Albaniji, na Akdenizu, Sjevernom Kipru. Jer, znano je, putovati šarenim svijetom, prohoditi Bosnom kroz gradove, znači bježati iz zazidanosti života, zakovanosti za jedno mjesto, ići na, baš tako, “popravni ispit iz poznavanja prirode”, otimati se dok vrijeme nosi.
