Izlog knjige Gradske biblioteke – Vječnik- Nedžad Ibrišimović
Ove sedmice preporuka iz Gradske biblioteke – Vječnik, Nedžad Ibrišimović.
Ibrišimovićevu karijeru obilježio je roman ”Vječnik“, kapitalno djelo na kojem je radio 47 godina, a za koje ga je Društvo pisaca BiH kandidiralo za Nobelovu nagradu. Pisao ga je, kako je sam kazivao, cijeloga života. A posljednje njegovo djelo „El-Hidrova knjiga“ je, ustvari, nastavak „Vječnika“. Prema mišljenju Nedžadovog sina Ora, ali i mnogih domaćih i svjetskih intelektualaca, za “Vječnika“ i “El-Hidrovu knjigu“ njegov otac je trebao dobiti Nobelovu nagradu.
Fenomen umiranja kontinuirano zaokuplja ljudsku misao još otkad je čovjek bio u stanju prepoznati sebe kao nezavisan entitet u fizičkom svijetu i uspio samosviješću odijeliti svoje postojanje od postojanja okoline s kojom je bio neraskidivo povezan. Jedno od prvih ontoloških otkrića mladog ljudskog uma bila je najviše zbunjujuća spoznaja do koje je u svom pregalačkom gnoseološkom naporu uspio doseći: smrt je neizbježan dio svakog života, neminovnost koja se mora dogoditi svakom čovjeku, a jednostavnost i banalnost te biološke činjenice umstveno je teško shvatljiva. Kraj je izvjestan i predvidljiv svakom mislećem biću koje refleksivno misli o svom mjestu u svijetu.
Bez ikakve metafizičke uzvišenosti, patetičnog heroiziranja i eshatološkog umirenja čovjek skončava truleći, vraćen u okrilje prirode, od koje se s tolikim naporom nastojao otrgnuti definirajući se kao vladalačko stanje svemira. Svijest o smrti kao nečemu neizbježnom i posve prirodnom, iako možda dalekom i neshvatljivom, spoznajno je breme koje svako jednog trenutka uprti na leđa. Roman Vječnik bosanskohercegovačkog prozaista Nedžada Ibrišimovića na osebujan i originalan, književni način tematizira upravo fenomen smrti kreiranjem literarnog prostora u kojem je moguće da glavni junak bude čovjek imun na umiranje.
U središtu Ibrišimovićeve priče o čovjeku koji je vječnik nalazi se lik egipatskog pisara Nefretija, koji iz neobjašnjivih i racionalno neshvatljivih razloga ne može umrijeti. Kreirajući lik koji svojim romanesknim djelovanjem prkosi onome što je razumljivo ljudskom umu, naviklom racionalizirati i objašnjavati zbilju, Ibrišimović na posrednom nivou značenja prati sudbinu ličnosti čiji je život naizgled paradoksalan i nerazumljiv, a u filozofskom smislu sasvim zagonetan i neobjašnjiv. Očita, neprirodna i neshvatljiva dugovječnost misteriozna je i samom Nefretiju, koji će kroz cijeli tekst romana tragati za razlozima svog dugovječnog života, a njegova potraga neće biti samo alegorijsko-simboličke prirode, što bi roman odmah učinilo previše nalik eshatološko-teološkom traktatu, nego poprima sasvim realne, prostorno fiktivne obrise.
Ibrišimovićev junak neprolaznosti Neferti za vladavine faraona Horus-Aha u Memfisu, prolazi kroz neobjašnjivo stanje obamrlosti i oduzetosti. I dok je njegovo tijelo sasvim paralizirano i nepokretno, svijest mu ne prestaje doživljavati okolinu, a slijedeći njene refleksije čitalac saznaje da Nefreti nije umro nego je u nekakvom personalnom limbu i zaglavljen negdje na granici između života i smrti. Sam Nefreti, otrgnuvši se iz stanja obamrlosti, isprva ne shvata kroz kakvu je metamorfozu prošlo njegovo tijelo ni kakav će značaj taj iznenadni napad neobjašnjive slabosti imati za njegovu budućnost.
No, nakon što doživi smrt supruge i djece, a ostane živ i mladoliko neizmijenjen, shvata da je promjena u njegovom tijelu povezana s ovozemaljskim trajanjem i kako život bude prolazio, a on bivao ekscentrični svjedok svekolikog umiranja i vlastitog neobjašnjivog trajanja, počinje shvatati da je blagoslovljen, ili proklet, životom koji se ne gasi, koji traje duže od prosječnog ljudskog života, koji se iz njegove gnoseološko-ontološke perspektive čini neuništivim i vječnim.
Izlog knjige u programu Radio Olova danas emitujemo od 10 i 45 reprizno u istom terminu od 14 i 30 sati.
Pripremila S.Kaikčija
Radio Olovo/A.M
