U petak 15.aprila u 19.00 sati u sali Doma kulture u Olovu promocija knjiga Vezuva Bašića Baše „Rane na duši“,“Prazna duša Rahmanova“i „S obje strane Drine“

Centar za kulturu i informisanje Olovo organizuje promociju tri zadnja romana književnika Vezuva Bašića Baše „Rane na duši“,“Prazna duša Rahmanova“i „S obje strane Drine“.
Promocija će se održati u petak 15.aprila sa početkom u 19.00 sati u sali Doma kulture.Ulaz je slobodan .
Autor Vezuv Bašić u Olovu je boravio 2012.godine kada je promovisao romane „Priče iz Avnstrupa“ „U predvojru smrti“ , „Izbjeglička soba“,i „Ždraka“ .Podsjećamo da je boraveći u Olovu Vezuv Bašić Vatrogasnoj jednici Olovo tada donirao pet profesionalnih vatrogasnih odijela i tri kompleta knjiga za Gradsku biblioteku Olovo.
O čemu govori jedna od knjiga koje će biti promovisane u petak.
PRAZNA DUŠA IZBJEGLIČKA (Uz rukopis romana Vezuva Bašića Baše Prazna duša Rahmanova) Agresija koja je pogodila Bosnu i Hercegovinu devedesetih godina prošloga vijeka pokrenula je s kućnog praga stotine hiljada nedužnih, proizvela nebrojene tragične, tužne priče, sudbine dostojne filmskog platna i drame u rangu grčkih tragedija, a u bosanskohercegovačku savremenu prozu jurnula je kao bujica unosećipravu poplavu različitih ispovijesti, ličnih istina, svoje i tuđe patnje. Ima se utisak da je svako, iole pismen, imao snažnu unutrašnju potrebu da ispriča svoju priču, da obznani svoje viđenje te velike kataklizme. U mnoštvu naslova koji su ugledali svjetlo dana i u obličju knjige stigli do ruku čitalaca, velika većina njih je doživjela kratki bljesak izlaska iz štampe i ni po čemu više neće ostati zabilježena niti zapamćena u literaturi. Samo mali broj će se, ne samo golemom temom, nego i svojom umjetničkom snagom magije pripovijedanja, izdići i ostati u literaturi kao svjetionici, trajno opominjući svojim neugasivim svjetlom. Ima, međutim, i onih koje ne možemo svrstati ni u jednu od ove dvije opcije, koje nisu i ne pretenduju da budu, velika literatura, ali snagom, uvjerljivošću i živošću svoje priče jesu, i uvijek će biti, štivo zanimljivo i privlačno velikom broju čitalaca, a ni književni kritičari ga, kad god budu analizirali i proučavali djela ove tematike, neće moći mimoići. Toj grupi, ove proizvoljne i uslovne podjele, pripada i roman Vezuva Bašića Baše Prazna duša Rahmanova. Kakva je to priča? U osnovi, vrlo jednostavna, svakodnevna, o malim ljudima, onima koji nisu zagledani u nebo i nedokučive daljine i čije želje ne prelaze granice vlastitog ognjišta i dvorišta. Priča je to o umirovljenom rudaru Rahmanu i njegovoj Safiji, koji su, kao i stotine hiljada drugih, sanjali samo o miru i sigurnosti vlastite obitelji, o onim sitnim, malim zadovoljstvima koje život činesmislenim i vrijednim. O onom, s ničim uporedivom, osjećanju kad, neopterećen krivnjom bilo
koje vrste, duše čiste i pred narodom i pred Svevišnjim, sa svojim životnim saputnikom, u svomena svome, otpočneš novi dan prvom jutarnjom kafom. A kad se i tako mali san i tako jednostavna želja ne ispune ili poremete, onda je sve što iza toga dolazi, samo po sebi, tragično ineminovno se doživljava kao kazna i prokletstvo.A Rahmanu se poremetilo. Njegov zavičaj više nije mogao biti mjesto njegovogboravka, njegov mir je postao nemir. I sve je postalo drugačije. Tuđe, daleke sjeverne zemlje,tuđe nebo, ljudi koje ne poznaje, jezici koje ne razumije, krajolici koje ne voli… I povrh svega –bol. Neprekidan, nezaustavljiv i neizlječiv – dva sina, Nusret i Nijaz, dva neprebola, dva mezara
bosanskih branitelja, dva trajna biljega koji su ostali na svojoj, na plemenitoj. I zbog kojih ćeuvijek biti prazna duša Rahmanova.
Vezuv je vješt pripovjedač. Vodi svoju priču tečno, bez zapinjanja, bez neočekivanihdogađanja, zamršenih odnosa, mističnih i tajnovitih pasaža. Vodi je jednostavno, pravolinijski,hronološki, pripovijeda kao što su to činili naši stari za dugih zimskih noći, u ona sada većpomalo daleka, sretna vremena. Pripovijeda je onako kako ju je i život donio, bez nepotrebnog
kićenja i začinjavanja. Njegovoj priči to nije ni potrebno, jer je autentična, životna i proživljena.
A priče kakve život izrežira malo ko bi od nas umio bolje posložiti. Toj autentičnosti iuvjerljivosti znatno doprinosi i izvorni narodni govor Bašićevih likova (koje Bašić svjesno, zboglakše čitljivosti, piše onako kako se izgovaraju, zaobilazeći gramatička pravila i bez apostrofa namjestima gdje su u riječima ispuštena slova).Bašić je, kao i njegov glavni junak, i brojni drugi likovi u romanu, osjetio (i još jeosjeća) svu gorčinu i teret izbjegličkog života, upoznao ga je do najsitnijih detalja i pojedinosti.Izbjeglička varljiva sreća i uvijek prisutna neobjašnjiva tuga nisu mu nepoznanice, pa mu nije
bilo teško razumjeti sva psihička stanja svojih likova, i tečno i tačno opisati sve njihove dileme,strahove, radosti, patnje i nadanja. Tako se ovaj roman mjestimično doima kao prava malasociološka studija o životu bosanskih izbjeglica rasutih po svijetu i razapetih između onog gdje
su ne svojom voljom došli i onog, dalekog neodoljivog, gdje bi željeli biti. I gdje bi željeliumrijeti. Da ne odlaze sa ovog svijeta sa slikom tuđeg neba u očima, kad ih zatvore posljednji put. Da ne odu s dušom koja se nema čime ispuniti. Kao što se to desilo Safiji i Rahmanu.