Motiv ovog teksta pojavio se na jednom od časova vjeronauke,gdje smo sa profesorom diskutovali na temu ¨Tajna i svrha života¨. Tajna i svrha života nisu od onih pojmova za koje je dovoljno reći par rečenica i time zaokružiti njihovo definisanje. Iz tog razloga ovaj tekst predstavlja moje individualno,a istovremeno i globalno viđenje životnih tajni i njegove svrhe.
U Kamensku (općina Olovo), za samo mjesec dana,bilo je sedam dženaza.Za neko veće selo,grad,ovakav slučaj ne bi uopšte bio iznenađujući.Štaviše, bio bi za očekivati.Međutim,u tako malom mjestu sedam preseljenja za jedan mjesec zvuči drugačije od sedam preseljenja u većem.Kamenske nane i djedovi kažu da,osim za vrijeme ratnih dešavanja,ovako šta ne pamte.I još kažu da je drugi vakat doš ‘o i za živje ‘t i za umrijet. Umiralo je staro,bolesno,relativno mlado,očekivano pitanjem vremena i neočekivano pitanjem sudbine.Da nekoliko tih ljudi nisu članovi moje šire porodice i da ih ne poznajem cijeli svoj život,vjerovatno na konkretnu temu ne bi imala ovakav osvrt.Prelomi se nešto u insanu kad čuješ sa munare ¨Na ahiret je preselio/la…¨ Prelomi se kad čuješ ime stranca,a kamoli rodbine ili životnog poznanika.A zaboli kad se kontinuirano prelama imenima na koja ti je uho naviknulo.Kako su ovomjesečne nedjelje naročito obilježene dženazama,i meni samoj se otkida misao kad se vikend primakne:¨Bože dragi,ko li je sljedeći odabran da dođe Tebi?¨ Dok ja razmišljam unutar sebe,ima onih koji razmišljaju naglas pa kažu da je svaki put pokis ‘o mezar i da je sljedeća smrt blizu.Koliko u tome ima istine,koliko priče zadržane u narodnom vjerovanju,Bog zna.Pri povratku ljudi sa dženaze najčešće sam slušala: ¨Eh,ko bi rek¨o?! Jučer bio,danas ga nema. Sad je pod crnom zemljom i njegove noge nikad više po njoj hodit neće…A čitav život k ‘orob proveo,crnčio i radio da bi na kraju sve ostalo. Sa sobom ništa ponio nije.Treba malo stat,pa koje dobro djelo uradit,možda se sljedeće nedjelje sa moje dženaze budete ovako vraćali…¨Riječi iščupane iz prve komore srca sa komadima otkinute duše pobuđuju date misli i drže ga neko vrijeme,potom iščeznu,izlape.Tako od dženaze do dženaze. Zar ta pobuđena misao ne bi trebala biti dio naše svakodnevnice,isto kao što su porodica, posao,televizija,krave,ovce,auta,internet,putovanja,životarenje?
Smrt je svakome od nas bliža od kragne na vratu.Iako smo svi mi na dunjaluku stvoreni samo da Allahu robujemo,da se privremeno zadržimo ovdje,da zaradimo ¨ulaznicu¨ za Džennet,a izbjegnemo,ako Bog da inšallah,Džehennem,malo ko od nas tu svrhu i radi.Ljudi su zaneseni problemima,uživanjima,preživljavanjem,proživljavanjem i tek kad neko preseli na momente se osvijeste,na momente kad ga šejtan napusti, pa se opet vrati i on i rutina.
Živjeti život sa svrhom,živjet ‘a znat za šta i za koga živiš,živjeti za Njegovo zadovoljstvo,mogu samo pravi vjernici.Takvi ljudi se sa dženaze ne vraćaju zabrinuti i kaharni,takvi ljudi umrlog ne sažaljevaju jer znaju da je otišao na bolji,ljepši,vječan svijet.Oni njemu teže,oni imaju svrhu u osiguravanju Dženneta.Takvi ljudi tajnu života spoznaju pri prvom shvatanju šehadeta i Allah je zadovoljan njima.Tajna otkrivena,svrha nađena,smrt neminovna.
Dženeta Čaušević
MSŠ¨Musa Ćazim Ćatić¨ Olovo
III-2
