13.01.1994. – 13.01.2021.
GRBO (Suljo) NEDŽAD, poginuo 13. januara 1994. godine u rejonu Kruševa-Olovo. Pripadnik 2. brdskog bataljona 1. “slavne” olovske brdske brigade. Bio oženjen, otac dvoje djece. Ukopan u Šehidskom mezarju u Solunu.
14.01.1994. – 14.01.2021.
MEDIĆ (Zahid) ZIJAD, poginuo 14. januara 1994. godine u rejonu Kruševa. Dženaza obavljena na šehidskom mezarju Solun – Olovo. Nije bio oženjen.
KOPIĆ (Osman) KADIR – ZENGA, nestao 14. januara 1994. godine u rejonu Kruševa. Dženaza obavljena u Milankovićima po pronalasku posmrtnih ostataka 1996. godine. Oženjen, nije imao djece.
MUMINOVIĆ (Abdulah) BEHADEM, poginuo 14. januara 1994. godine u rejonu Kruševa. Dženaza obavljena na mezarju u selu Glavišno – Olovo. Nije bio oženjen.
Neka vam je vječni rahmet a porodicama sabur.
Taj dan teško ranjeni: SELIMOVIĆ (Mujo) MUAMER, HADROVIĆ (Emin) OSMAN i BOLIĆ (Tajib) SENAHID.
„Ahmed Ramić – Gene, (zapis iz dnevnika na dan 14.01.)
Nad Olovom dramatična situacija. Danonoćno se vode teške i iscrpljujuće bitke. Danas putujemo na smjenu ili idemo kao pojačanje. Ne zna se više. Oko podne dolazimo u neposrednu blizinu linija. Čitav dan isčekujemo, ne zna se stvarna situacija oko linija Kruševa. Kod Hasanovića vikendica dobismo varivo, ko je imao porciju i kašiku, a ko ne onda ono što je ponio od kuće. Kruži vijest da je Kruševo palo u ruke neprijatelja i da zbog povlačenja Sokoćana moramo i mi da se povlačimo. Raspoloženje među borcima se mijenja iz minute u minut. Komandir čete Hamće pokuša da postroji vojsku kako bi ih smirio, ali teško ide. Pade odluka da se krene prema položajima koji su napušteni do Štojne, to jest Simine kuće, a da jedna izviđačka grupa krene i izvidi napuštane položaje. Stalno je pristizala vojska. Tu je i Frkina raja, Živiničke ose, Tuzlaci, Banovc
čani. Ložili su vatre od ograda seoskih njiva. Ništa se nije znalo, ni ko pije ni ko plaća. A pade i mrak, ni prst pred okom se ne vidi. Tako tumarajući po ,mraku oko vatri vidim da su borci dobro naoružani i horni za borbu. Bila je s njima i jedna djevojka, kratke crne kose, žgoljava, meka pogleda i stroga izgleda lica. Rekoše da je iz Živiničkih osa.
Prije toga neki borac, čini mi se Ljubo, mi tutnu kantu punu tromblona i bombi sa municijom u ruke. Dade mi i M-48, tako natovaren ko kljuse, krenu kroz mrak ne znajući ni gdje ni kud. Kanta bi poteška, sve u njoj klampara dok prolazim kroz šikare, skontam da je bolje da ja to sve potrpam u rusak. Dok to uradi izgubi svoj vod i sam se uputi prema napuštanim položajima. Dođoh do boraca Štojne, ne znam kakva je situacija prema linijama.
Govori se da su četnici ušli u Kruševo. Iznad sela Dolovi sa jednog uzvišenja vidim odsjaj plamena prema Kruševu. U daljini se čuje četnička galama i vriska, slave, dok Kruševo gori. Ne znam gdje su moji saborci, u kome pravcu da krenem. Sjedim u kanalu pokraj ceste. Ubrzo začu da dolazi neka grupa boraca. Prepoznah da su naši. Umalo ne zapucaše na mene. Predvodio ih je komandir čete Hamće i Hasanovićevi izviđači, stara ekipa, ali bez rahmetli brke Šabića koji je poginuo prije četiri dana. Rekoše mi da se nikada nije čuvao, i metak baš izabrao njega. Lutajući šumom ispod položaja krenusmo ka položajima boraca Bakića cestom prema Ajdanovićima. Ispod položaja uđosmo na liniju Dolovčića i uspostavismo kontakt sa njima. Artiljerija je djelovala po našim položajima i po Dolovima.
Teško mi pade kada vidje žene i djecu sa zavežljajima kako žure prema Klecalima. Prolazeći pored kuće gdje stanuje moj tetak jedva uspjedoh da ga prepoznam. Rastresen, govorio je“evo djeco ako zaustavite četnike neka vam moja kuća ostane na usluzi i raspolaganju. Drugi tetak bivši kafanđija Tahir molio je neke borce i mene da ga poguramo da upali auto i da bježi. Spominjali su svoje sinove na linijama kao da su zaboravili da smo i mi nečija djeca“.
DADE, – (zapis iz dnevnika na dan 14.01.)
U rejonu Kruševa od gelera granate teško povrede zadobio Bolić (Tajiba) Senahid – Bolo komandant bataljona u 1. slavnoj Olovskoj brigadi. Heroj sa ovoga djela ratišta, neustrašivi i odvažni među borcima poštovani. Odavno majka takvog rodila nije, odavno ova brda i doline nisu upamtile takvoga sina. A zar baš danas u osudnoj bitci morala da se desi, morala sudbina da pokaže ispisanu stranicu. Muk među borcima, sve misli upućene ka Allahu i molbe da ga spasi. Hoće li legenda i ovu bitku dobiti ili će ratište izgubiti veliko sina za kojim već plaču nebesa. Ne plačite već pričajte o njegovim podvizima, pričajte o junaštvu junaka, ima za njim ko da plače, svako onaj ko ga i ole poznavao pustiće suzu za svojim komandantom, za našim komadantom. A malo je takvih. Malo da mi se zbog toga plače.
Također u rejonu Kruševa poginuo Medić (Zahida) Zijad. Momak neoženjen, godina dvadeset i koja. I njega oplakuju oni koji su navikli plakati. Ova zemlja je već podosta suzama nakvašena, krvlju zalivena, hoće li više ikada išta niknuti na ovim prostorima osim zaborava, jer takav smo narod svoje zaboravljamo, kao da nas se i ne tiče. Opraštamo kao da nam se desilo ništa nije, i uvijek se za nešto izvinjavamo.
Koliko ratnih brigada dezertera po evropskim metropolama skuplja pare i šalje nama i našem neprijatelju jer kako oni vole da kažu nama je opet poslije rata sa njima živjeti a vama eto pa kako vam bude. Koji licemjeri. Malo ih je koji cijene ovu istinsku borbu goloruka naroda što se nešto naotimao naoružanja, a svaki metak ili cijev platili smo krvlju najboljih sinova. Šta će biti sutra kad se vrate naši Milani debelih novčanika, namlatili se para u naše ime što skupljaše, ali nemadoše adrese da nam pošalju. Moraćemo i njima račune polagati jer njima je bilo teško najteže, spavali si oni brate po toplim sobama, čekaonicama, prihvatilištima i umirali od tobožnje briga za nama. Grli se sa Milanovom braćom po kafanama i prali ruke od ove zemlje koja im je bila mati.
A nas ovamo jedu ofanzive, i danas dan na nogama nosim predratne cipele što se mijenjasmo ja i brat, kada bi ja na odmoru bio on bi nosio i tako. Kući hodam u šupljim čizmama i rado bos trčim i po kiši i blatu.
I opet kažem elhamdulillah, ima i gore i teže. Kući mi najteže kad moram vani izaći, imam pantolice sa Gore koje nosim, tako da moram da ih štedim, a i piđama koja se našla po izbjegličkim sobama odavno progledala na koljenima.
A kome reći takva je naša izbjeglička sudbina. I kada budemo pričali onima iz vana oni če nas rasplakati sa svojom tužnom pričom kako je njima bilo teško, sretali, pedare, prostitutke i pravo se nasikirali. Pare koje nam šalju zapisuju brojeve novčanica ko zna možda moradnemo prodati i ovo malo duše da im vratimo.
Neće oni imati vremena da nas većinu posjete na šehidskim mezarjima jer ne vole oni umiranje, stegne im se srce kad vide plodnu zemlju na kojoj mogli biznis otvoritia, a sada naši mezari. Možda i to krenu preoravati jer ako nekada i dođu možda izgubili marku ili dvije ali moraju je po svaku cijenu nači.
I onda me pitaju što plačem, ne plačem ja nego i suzama u mojim očima dojadilo da budu svakoga trena na oprezi, plačem jer se stidim onih što plaču više od mene, čije suze urezale po mezarima najdražih kanjone kojima lave teče jer suza kada kane onako topla odmah plane.
Plačem jer nisam stigao da oplačem mnoge, nisam stigao na njihove dženaze a bio sam svjedok njihovih pogibija. A i na dženazu da bi otišao bratu po vjeri moraš imati obući barem gumnjake, posuditi od nekoga i pristojnu garderobu da ne bi koga u prolazu uvrijedio.
Plačem možda jednoga dana i to ne mognem više, možda me snaga izda a nisam navikao.
Fehrija dijete zasuči rukave kad budeš čitala da nebi suze njima brisala, jer ja sam ostao isto ono dijete što ga pamte lipe i oči tvoje lijepe. Ne pamtiš ti vragolije moje, kada si počela da odrastaš ukrali su dane dječačke tvoje. Ne znam gdje si al znam da pišeš, znam jer poruku imam uvijek kad liju kiše, kad stanu onda još više. Ako se ostvari naša dječija zakletva jednoga dana neko od nas dvoje će da zakuca na otvorena vrata, kad upitan bude ko si i šta tražiš onako opet kao dijete reči ćemo sestru jal brata.
Rado bi biserne noći mijenjao za tvoje oči, i zato ih dobro otvori znaj da postoji čovjek koji te voli, i dozvoli ako poginem neko drugi u tvojima snovima neka se rodi, daleko je dušo put krvav što vodi ka slobodi.
MUJEZINOVIĆ (Omer) SIFET, poginuo 26. decembra 1992. godine u selu Jelaške-Olovo. Pripadnik 4. bataljona 1. “slavne” olovske brigade. Dženaza obavljena u selu Jelaške – Olovo. Oženjen, otac troje djece.
10.01.1994. – 10.01.2021.
ŠABIĆ (Mehmed) SAMID, poginuo 10. januara, 1994. godine u rejonu Salikovca – Bakići. Pripadnik 3. bataljona 126. ilijaške brigade. Dženaza obavljena na Šehidskom mezarju Solun – Olovo. Nije bio oženjen. Posthumno dobitnik najvećeg ratnog priznanja značke “Zlatni ljiljan” 1994. godine.
15.01.1994. – 15.01.2021.
HAMZA (Husein) PAŠAGA, poginuo 15. januara 1994. godine u rejonu Kruševa, pripadnik 1. samostalnog sokolačkog bataljona. Dženaza obavljena na šehidskom mezarju Solun – Olovo. Nije bio oženjen.
Neka vam je vječni rahmet a porodici sabur.
Udruženje “Senahid Bolić Bolo”
Radio Olovo/A.M
