U julu 1995. godine, u okviru organizovanog i planiranog napada Vojske Republike Srpske, pod vojnom komandom ratnog zločinca Ratka Mladića, političkom direktivom ratnog zločinca Radovana Karadžića, uz logističku i vojno-policijsku podršku režima u Beogradu, enklava Srebrenica pada u ruke VRS.
U tri sata ujutro 6. jula 1995. godine, VRS je započela napad na Srebrenicu. Napredujući s juga, srpske trupe palile su bošnjačke domove i sela, prisilivši hiljade civila da pobjegnu u bazu UN-a u obližnjem mjestu Potočari, gdje je bilo stacionirano nekoliko stotina holandskih vojnika. Vojnici ARBiH nisu uspjeli spriječiti holandske trupe da napuste svoje osmatračnice, koje su jedna za drugom padale kako su srpske snage napredovale. Do 9. jula, VRS se nalazila na samo kilometar izvan središta grada Srebrenice. Armija RBiH sutradan je pokrenula kontranapad, nakratko prisilivši Srbe da se vrate na početne položaje, ali njen uspjeh bio je kratkotrajan. General Ratko Mladić je 11. jula, pred gomilom okupljenih novinara, izjavio: „Uoči još jednog velikog srpskog praznika poklanjamo srpskom narodu ovaj grad…Došlo je vrijeme da se poslije bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.“ Iste noći oko 15.000 muškaraca Bošnjaka okupilo se na području Šušnjara i Jaglića i krenulo kroz šume u pokušaju da dođe do slobodne teritorije. Preko dvije trećine muškaraca koji su krenuli na ovaj put, koji će postati poznat kao Marš smrti, VRS je na kraju zarobila i ubila. U međuvremenu, baza UN-a u Potočarima postala je pretrpana. Do trenutka kada su vojnici VRS-a preuzeli kontrolu nad kampom, bez ikakvog otpora snaga UN-a, do 6.000 izbjeglica je bilo u holandskoj bazi, dok se više od 20.000 ostalih sklonilo u okolne fabričke zgrade. Pored nestašice hrane i vode, muslimanski civili u Potočarima suočavali su se sa neizrecivim zlostavljanjem od strane vojnika VRS-a. Preživjeli svjedoče o torturi, premlaćivanju, silovanju i ubistvima. Snage VRS ubrzo su počele odvajati muškarce, dječake i starce od porodica. Žene, djeca i stariji su ukrcani u autobuse i prisilno deportirani u Kladanj. Muškarci i dječaci odvedeni su na mjesta zatočenja u Bratuncu i oko njega, i većina ih više nikada nisu viđeni živi. Za samo sedmicu dana,VRS je pogubila preko 8.000 muškaraca i dječaka Bošnjaka u Srebrenici i oko nje. Preko 25.000 žena i djece, od kojih su brojni prijavili silovanje i zlostavljanje od strane vojnika VRS-a, istovremeno je deportovano. Službeno presuđeni kao genocid višestrukim presudama međunarodnih sudova, zločini počinjeni u Srebrenici u julu 1995. godine predstavljaju jednu od najmračnijih stranica u ljudskoj historiji. Masovna pogubljenja
Prvo veće masovno pogubljenje se dogodilo u dolini Cerske, 13. jula 1995. Žrtve – muškarci u dobi od 14 do 50 godina – bili su primorani da se postroje uz jednu stranu puta, dok su vojnici VRS pucali na njih s druge strane. Od 150 žrtava, sve osim tri bile su u civilnoj odjeći, a mnoge su umrle s vezanim rukama. Tijela su im bila prekrivena prljavštinom zbog mjesta gdje su ležali. 7 Istog popodneva, vojnici VRS koristeći ručne bombe, puške i protutenkovsko oružje ubili su preko 1.300 muškaraca u skladištu u Kravici. 8 Većina tih žrtava bila je zarobljena na livadi u Sandićima, gdje je već prije toga ubijeno oko 200-300 muškaraca. Dok je većina ustrijeljena iz pušaka, na nekim žrtvama su pronađene rane od noža, zbog čega su istražitelji zaključili da je lokalno stanovništvo vjerovatno igralo ulogu u njihovoj smrti.
Do današnjeg dana traje sistemsko negiranje zločina genocida u Srebrenici te slavljenje ključnih aktera – počinilaca i naredbodavaca genocida, bez ikakve spremnosti društva da se suoči sa prošlošću i teškim zločinima počinjenim u ratu u BiH, gdje je genocid u Srebrenici bio završni i najteži oblik.
