Povodom obilježavanja 30. godišnjice genocida u Srebrenici 3.jula u Sarajevu bit će otvorena velika izložba “Suze i molitva” akademskog slikara Safeta Zeca

O ovoj temi razgovarali smo sa Zecom, koji je za „Dnevni avaz“ izjavio da je razloga mnogo za ovu izložbu, dodajući da je razočaran besmislom posla kojim se bavi, koji, kako kaže, ne može ništa učiniti da zaustavi ratove.

Svjetski sukobi

– U ovakvim vremenima odlučuju ljudi potpuno druge strukture, potpuno drugih profesija, rekao bih primitivni ljudi. Evo vidite što živimo danas, šta slušamo. I šta poslije, šta će se desiti ako izbacaju te bombe, izubijaju, razruše, šta je cilj? Šta je cilj imati puste zemlje i vladati zemljom bez stanovnika? Vidite pustoš tih zgrada. Jedna familija petočlana mora podići doživotni kredit da otplaćuje dvosoban stan cijeli život u nekoj zgradurini, u nekom naselju i on pritisne dugme, jedna bomba sruši cijelu zgradu, sruši desetine zgrada. Užasan je moj osjećaj u vremenu u kojem živim jer sam mislio da smo ušli davno u civiliziran period, izašli smo pri tome iz užasnog iskustva rata u BiH. Vjerovao sam da smo ušli u epohu komunikacije, tehnoloških napredaka, pogotovo nakon tog velikog Drugog svjetskog rata, da smo nešto naučili, da smo promijenili svijest i spoznaju rata i šta je to rat. Svaka porodica u svijetu samo ponavlja “ne dao Bog rata” jer je to nešto najgore što čovjek može doživjeti. Kao dijete sam na sarajevskim sijelima mojih roditelja slušao priče o onima koji su stradali u Foči, Goraždu, Rogatici, tamo su palili, gorjeli, ljudi su protjerivani. Na kraju smo pobjegli u Sarajevo kao u egzodusu koji je danas moja centralna tema rada. Rat mi je trasirao karakter, moje osjećaje, stanje uopšte – rekao nam je Zec, osvrćući se na esklaciju sukoba između Palestine i Izraela, Irana, Izraela i Amerike, ali i vraćanje na agresiju koja se desila u BiH 90-ih godina.

Na izložbi će biti predstavljeni dijelovi opusa “Suze”, “Molitva”, “Egzodus” i “Zagrljaji”.

– Ovi opusi predstavljaju ono o čemu govorim, samo formalno se dijele po nazivima. Oni su, zapravo, jedna kompaktna velika cjelina posvećena strahu tog bezumnog čina koji se zove rat. Prema tome, evo i sad sjedim i strah me kako ću zaspati? Hoće li pobacati te bombe? Ko će stići to razumjeti – kazao nam je Zec.

Opomena za druge narode

Upitali smo ga da li je Srebrenica opomena za druge narode, odnosno sukobe koje i dalje traju u svijetu, uključujući Gazu, ali i sukob na Bliskom istoku koji traje već devet dana između Irana i Izraela, a u koji se od jučer uključila i Amerika.

– Teško je to razumjeti. Vidjeti sliku potpuno sravnjenog grada sa zemljom, gdje čitava naselja s hiljadama ljudi stradaju, ginu, bježe… Šta pomisliti uopšte? Mislim, nikako ne ide s nekom pameću koju imamo. Nikako ne ide s normalnim civilizacijskim postulatima koje znamo, učimo, idemo u škole, govorimo jezike, putujemo. Šta je to što se treba riješiti tim ratom, šta?

Tokom svojih putovanja i prolazaka kroz državu BiH, kaže da kad je išao od Dervente ka Doboju, nigdje gotovo da nema kuća, sve je porušeno.

– Zemlje ima, dva sata idem od Bosiljeva do Splita, nigdje kuće. Idem gore, Mokro, Pale, Sokolac, Vlasenica, sve pusto. Tu i tamo neka kuća, neki stari sjede, neka krava, dvije ovce umjesto stotine, a božanstvena je zemlja, rajska, sve do tih napuštenih Potočara, pred Srebrenicom, gdje satima idete a sve je pusto. Šta je to? Eto osvojili su, imate tu zemlju i šta sad? Nema ljudi ni života. Ovi poneki dođu, preko ljeta obiđu svoja imanja ali tu ne žive. Šta je postignuto? – upitao je umjetnik.

Nove generacije

Na pitanje koliko je važno pričati o historiji novim generacijama, te o činjenicama koje su se dogodile u prošlosti, Zec nam odgovara da nove generacije nisu naučene da slušaju, recimo, glas Marije Kalas.

– Njima su vrhunac ovi neki čudni pjevači, ta popularna muzika srednjeg nivoa. Mladi nisu naučeni da slušaju uopće velike, ne gledaju velike stvaraoce, naučnike. Ne prisustvujemo tom obrazovanju ni vaspitanju da vi dovedete u školu književnika koji je napisao knjigu, pa da on počita jedan odlomak i nešto kaže. Lično, slušam nekog Baha, slikam neke slike koje su savršenstvo, najviše majstorstvo koje se može postići. Pitanje je kako odgajamo djecu, šta su ideali koje im prenosimo, šta naša djeca uče u školama – kaže nam umjetnik.

Dodao je da umjetnost može utjecati na nove generacije ukoliko se o tome uči. Istakao je da je u školama umjetnost izbačena. uključujući muziku, literaturu, pozorišnu umjetnost. Naglasio je kako bi đaci trebali da defiluju kroz Istorijski, Zemaljski muzej, kroz pozorišta, koncertne sale, da se obrazuju od malih nogu.

– Mjesecima slušamo o tom Thompsonu, recimo. Šta je to? To je srednja mala muzika, pjesmuljci. Veliku muziku, pravu muziku, velike stvaraoce, velike pjevače oni ne slušaju jer nisu naučeni kroz školu, medije, porodicu – kaže nam umjetnik.

Zec želi da dio prihoda od njegove umjetnosti i prodatih slika s izložbe u Vijećnici, donira za stipendije, kako bi pomogao talentovanim učenicima da nastave školovanje. Zaključio je da dio novca želi usmjeriti onima kojima je to potrebno u nadi da će i vlasti početi da imaju osjećaj za ovakve potrebe mladih koje treba zaustaviti da ne bježe iz BiH.

Uređenje države

Istakao je kako se „nama svi smiju zbog tri predsjednika“.

– Niko to nema na svijetu. Što će tri predsjednika, je li to znači da smo mi budale? Iako su tri, mogu mi biti tri katolika bosanska, mogu biti pravoslavci, Hrvati, Bošnjaci, zovite ih kako hoćete, ali je jedino važno da su oni kvalitetni i da vole svoju zemlju! Međutim, mi to ne vidimo. To je slična, ista struktura i oni se bore svim silama za te svoje torove i da nas zadrže u njima. Oni hoće da imamo tri predsjednika, da govorimo tri jezika, tri škole, tri države u jednoj, vidi budala, bolan! Umjetnost oplemenjuje, znanje, nauka, to oplemenjuje ljude, uvodi u zanos. Ja sam živio jedan sistem, stasao u njemu, školovao se. Napravljene su velike, izuzetne firme svjetskih dometa, po svijetu smo radili i bili poznati. Šta sad? Sve je devastirano, prodano, zapušteno, opljačkano. Odigrala se smjena. Ovi su umirali, otišli u penzije ili ih nema. Stasala je jedna potpuno nova generacija koja je osvojila vlast i koja je ista, što je najtragičnije. Mnogi od njih još su u općinama, još su u strukturama milicije, vojske. Još su u strukturama vlasti i oni žele da se ne ujedinjujemo. Što bi se oni ujedinili, kada on ima svog šofera, svoje saradnike, svoju policiju – izjavio je Zec.

Poruka izložbe

– Glavna poruka moje izložbe je složena. Jedna je da može neko vladati jednim prekrasnim zanatom koji se zove slikarstvo, da tim prekrasnim zanatom može da iskaže emocije, govori o vremenu koje gazimo, kojim hodamo, o onome što su počinili. Može direktno da priča priču o užasu, gluposti, nepotrebnosti tragedije jednog vremena, jednih ljudi u tim okvirima. Eto tih par godina smo to sve okrenuli naopako. Ja sam bio jugoslavenski poznat po nekakvim lijepim krošnjama, pejzažima Bosne, baštama, kućama, sobama moje majke, poetskim realizmom, ali shvatio sam da to ne mogu više da slikam. Moja ljudskost jednostavno traži nekakav moj mali odgovor na tragediju. Želim da, onim što znam, iskažem svoju bol, a ovim drugima koji ne znaju ili malo znaju, želim da preko svojih djela pokažem, kažem kolika je to bila tragedija. Mnogi od mojih prijatelja Italijana su ovdje dolazili i kažu „imate predivnu zemlju, rijetka je u Evropi“, ali su vodeći ljudi većinom primitivni i dozvolili smo da vlada jedna struktura koja je željna da vlada nad drugima. Umjesto da rasporede ta bogatstva koja imamo, a imamo ih napretek, oni se trude da ih podijele i unište – kaže nam Zec.