Dragi korisnici Gradske biblioteke Olovo , slušaoci i čitaoci Radija Olovo, današnje online preporuke,
počinjemo kao i sve do sada sa autorima sa naših prostora. Kako bi otišli u jedan novi svijet,
naučili nešto novo, i zahvalili na onome što imamo.
Prva knjiga ove sedmice će sve one koji se
odluče za njeno čitanje izbaciti iz svakodnevnice, vratiti u neko drugo vrijeme, i natjerati da se
prisjetitimo onih koji više nisu sa nama.
Edo Jaganjac rođen je u Sarajevu 1957. godine. U rodnom gradu završio je osnovnu školi,
gimnaziju i Medicinski fakultet. Nakon studija radio je u Brčkom, a specijalzijaciju hirurgije u
Zenici. Tokom opsade Sarajeva radio je kao hirurg u vojnoj bolnici i kao oficir za vezu
Ministarstva zdravlja BiH. Danas, Edo Jaganjac živi i radi u Pragu.
O Irmi je odlučio jedan petak… Sarajevska princeza, istinita je i potresna priča o djevojčici Irmi,
koja je ranjena u opkoljenom Sarajevu, a njen doktor čini sve što je u njegovoj moći da se ona
izmjesti van BiH, jer da je otišla dan prije, Irma bi preživjela. Na dan kada je ranjena, njena
majka kako bi je zaštitila, svojim tijelom, poginula. Edo u slučaju Irme ide u borbu sa
vjetrenjačama, prkosi razumu, ratu, besmislenim pravilima, domaćim neprijateljima i
mnogočemu još.
Na početku knjige dr. Edo kaže: Ovo nije dokument. U ovoj knjizi se, kao što je to često slučaj,
miješaju istina i mašta. Istine je, nažalost, mnogo više. Uvedena imena su prava. Nisam vidio
razlog da ih mijenjam. Većina ljudi koje spominjem se može ponositi svojim djelom. (…) Neki
drugi su zaslužili i da se postide. Neka se stide.
Često čujemo kako je dosta priče o ratu. Ovo nije tipična priča o ratu. Ovo je priča o pravu na
život. Nevin i dječiji. Ovo je knjiga koja će nas posjetiti da budemo zahvalni na svakom
bezbolnom udahu, na svakom novom koraku.
„A mržnja nije dobra. Čovjek koji mrzi je nesretan čovjek. Mržnju treba odbaciti zbog sebe i
svoje sreće. I pomagati pravdu. Pravda, naravno, ne postoji i baš zato je treba podržavati. Možda
da nekad i pobijedi. Ako joj budemo pomagali. Da bi naše princeze živjele.“ Na kraju romana,
kaže Edo.
Ševko Kadrić rođen je 1955 u Pljevlju. Od 1959. živio je u Foči, a sa 15 godina otišao je na
školovanje u Sarajevo, kasnije u Zagreb gdje je magistrirao narodnu obranu. Narodnu obranu
je predavao u Sarajevu, u Prvoj gimnaziji, Muzičkoj akademiji i Pedagoškoj akademiji.Od 1999.godine je živio u Švedskoj sa porodicom, gdje se afirmirao pišući za brojne medije. Objavio je
deset romana. Poslije devet romana za „odrasle“, u priči „Farbanje neba“ se pretvara u vjernu
sjenu četrnaestogodišnje Merhunise Kantardžić i njene generacije.
Roman „Farbanje neba“ jeste priča za mlade, o djevojčici koja zapravo nije htjela da piše.
Glavni junak romana Merhunisa Kantardžić nosi svu težinu sopstvena života ali u dobi, kada
se sa istinom teško suočiti. Merhunisa ima 14 godina. U priču, posredstvom novih tehničkih
pomagala uključuje Juana, Annu, pa i nastavnika likovnog dječijeg anđela čuvara Gabrijela.
Nura Bazdulj Hubijar o ovom romanu kaže: Roman ti je super. Nakon čitanja ostao je okus
gorčine u duši. Nesretan smo mi narod, bili u Bosni ili u bijelom svijetu. Svaka čast što si kao
muškarac u zrelim godinama tako sjajno, tako vjerno „ušao“ u dušu tinejdžerke. Nije to nimalo
lako. Bravo.
Početak ove tinejdžerske priče počinje ovako: Kako god da počnem, izgledat će glupo. Da znate
da nisam htjela pisati ovu knjigu. Ni ovu niti bilo koju drugu. Kad sam počinjala s pisanjem,
najmanje sam mislila na knjigu, mrzila sam knjigu, dođavola. Imala sam ja i važnijih stvari od
knjige. Onih koji kreću u sedmi razred, znaju već kojih. Htjela sam pisati dnevnik, htjela sam
zapisati ono što nisam smjela nikome reći.
Ova knjiga će i ohrabriti sve naše tinejdžere i tinejdžerke da pišu, pa i ono što nikome ne smiju
reći, bojeći se reakcija. Papir ne osuđuje i idealan je prijatelj i saputnik.
Pripremila Emira Manso-Gradska biblioteka Olovo
Radio Olovo/A.M
