U zaseoku Rizvani u opštini Sokolac živi nekoliko povratničkih porodica koje predstavljaju pozitivan primjer ustrajnosti da budu svoji na svome i u ovom vremenu jedinstven primjer ljubavi koja ih veže za ovo mjesto na pola puta između Olova i Sokoca. Brajko Rizvanović sa svojom porodicom već 20-tu godinu tom ljubavlju nadomješta sve nedostatke i pobjeđuje sve probleme povratničkog života.
- Vratio sam se 2001 godine! Povukao me moj rodni kraj, hoću da budem svoj na svome. Prvo sam napravio kolibu, eno je, u kojoj sam živio tri godine bez struje. Onda je došla donacija i evo napravili smo kuću u kojoj sada živimo.
Ni teška bolest zbog koje gotovo svakodnevno mora putovati do Sarajeva nije ga niti jednog trenutka pokolebala u opredjeljenju da ostane i opstane na svom imanju okreženom gustom crnogoričnom šumom. -Idem na dijalizu, svaki drugi dan idem u Sarajevo, ali nikad nisam ni pomislio da ovo napustim. Jer vidi, da ti kažem, ja kad dođem u Sarajevo guši me, a kad se vratim ovdje prodišem. To je drugi svijet! Vidiš ti ove ljepote, ove šume i zraka…Ne bih mogao nigdje drugo živjet- kazuje za naš program ovaj povratnik.
I dok mladi uglavnom traže načina da odu iz zemlje ili u najmanju ruku ovakva ruralna područja zamjene gradom u ovom povratničkom mjestu bilježimo i potpuno suprotan primjer. Selmir Rizvanović kao i mnogi njegovi vršnjaci 2005 godina napustio je Rizvane, ali se nakon 10 godina ponovo vratio i već petu godinu živi u svom rodnom selu.
- Bio sam u Sarajevu, prob’o svakako. Ne ide! Deset godina pod kirijom i sve dan za dan. Odlučio sam da se vratim u svoju porodičnu kuću i evo već nekoliko godina sam ovdje. Lijepo mi je. Zaposlio sam se u rudniku, opremio stan (sprat), djete raste i iduće će godine u predškolsku. Nisam se pokajao!
Priča o ovakvim pozitivnim primjerima povratka i povratničkog života bila bi puno ljepša da je krasila neka mjera ili projekat održivog povratka kojima ovdje ne nadjosmo niti jednog traga. Priznajući to i uvazavajući konstataciju da se od vazduha ne živi Brajko Rizvanović skromno konstatuje kako je to jedina greška prema povratnicima. Iako bi neki motokultivator dobro došao to, veli, ništa ne mjenja njihovu rješenost da ostanu na svom pragu. Rješenost da ostane u svom rodnom mjestu iskazao nam je i njegov najmlađi sin Belmir sa kojim se fotografišemo za kraj. Ova nas je povratnička priča još jednom podsjetila kako zadovoljstvo ljudi ne stanuje u materijalnom obilju već u skromnosti i zadovoljstvu onim što se posjeduje. Nekoliko fotografija iz susjednih Bečara donosimo kao najavu naših novih povratničkih priča.
