AktuelnoCentar za kulturuKulturaOlovoOpćenito

Čitajte online preporuke Gradske biblioteke Olovo u mjesecu knjige

U mjesecu knjige, oktobru, nastavljamo sa našim novim online preporukama. Ove sedmice, dragi naši korisnci idemo u svjetove naša dva velika pisca, Abdulaha Sidrana i Isnama Taljića. Sidran je onaj koji će vas uvesti u svoj život, odrastanje, dok nas Isnam podsjeća na stare bosanske mahale i život kada su djeca djetinjstvo provodila upravo po tim mahalama.

Abdulah Sidran bosanskohercegovački je pjesnik, pisac i scenarist. Rođen je 1944. godine u Sarajevu, gdje je pohađao osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet. Kao mladić se počeo baviti spisateljskim radom, uređujući omladinske listove i časopise, a do 1992. godine radio je na TV Bosne i Hercegovine. Naš prostor je mali da nabrojimo sve ono šta je Abdulah Sidran.

Kao književnik se javio šezdesetih godina, svojim pjesmama u prozi. Za svoje pjesničke knjige Sidran je nagrađivan književnim i društvenim priznanjima, a u ratu objavljena knjiga njegove poezije „Sarajevski tabut“, nagrađena je izuzetnim priznanjem, „Nagradom slobode“, a pjesme su mu prevođene na njemački, francuski i italijanski jezik.

Osim kao pjesnik, poznat je i po filmovima za koje je pisao scenarije, među najpoznatije spadaju „Sjećaš li se Dolly Bell“ i „Otac na službenom putu“.

Otkup sirove kože – autobiografsko djelo ovog našeg književnika, danas predstavljamo.

„U našoj kući nije postojala prošlost. Ne pamtim porodična sijela, ne pamtim večere, ručkove, praznične dane, ne pamtim šetnju na Trebević, izlet u Faletiće kod tetke-Rabije, među Olovčiće, u koje se udala, nijednoga porodičnog trenutka ne pamtim a da je u njemu neko govorio o prošlosti, da se išta govorilo o prošlosti. U kući Mehmeda Sidrana prošlost nije postojala.“ – Ovako Sidran počinje ovu priču.

Sjećanja su varljiva, i svako ih priča na svoj naćin, drugačiji i posebniji, ovo su Avdina, koja je pokrijepio i dokumentima i slikama. Odrastanje, više kod drugova i na ulici nego u kući, pokušavanje da shvati zbog čega je njegov otac završio na Golom Otoku, ljudi koje je znao, i koji su znali njega. Sve je stalo ovdje.

„Rođeni pripovjedač, Abdulah Sidran, glasoviti bosanski pjesnik, u ovom autobiografskom djelu, po mnogo čemu romanesknom, jer i život sam umije da bude romaneskan, govori nam o ljudima i događajima, nekadašnjim i skorašnjim. To su ljudi koji su bliski piscu. To su događaji koji su se odigravali oko njega, bez njega ili s njime. Tu je i njegovo sjećanje, bolje ili gore od stvranosti koje se on sjeća. Možemo da mu ne vjerujemo, i onda kada govori o često bolnim zbivanjima i podacima o kojim i poneki čitalac ponešto zna ili da umjesno i slijepo više vjerujemo sebi (…) ovo je život kako ga vidi autor, njegov život i njegove pomisli. A taj život iskrzava kroz pripovijedanje koje spontano izvire iz srca i zaranja u dramu kroz koju nas zaokuplja zlo u čoveku.“

Isnam Taljić, rođen je 1954. godine u Vlasenici, gdje je i živio do 1992. godine. Još u osnovnoj školi bio je urednik đačkog lista, a prvi tekst u novinama objavio je 1967. godine, te će kroz cijeli život biti vezan za novinarstvo.

Naš je najgrađivaniji pisac na natječajima za pripovijetku i kratku priču, jedini je tri puta dobio prvu nagradu „Zija Dizdarević“. Dječaci iz naše mahale mu je 15-ti objavljeni roman i drugi roman za djecu i omladinu. Za djecu je još objavio: Prusac i Ajvatovica, Najveće priče, Putovanje s oblakom, Fatima i Đačka knjižica, te više pripovijedaka i kratkih priča i knjigu reportaža.

Isnam Taljić, ovaj svijet napustio je 2017. godine, pisac koji je u matenjem jeziku nastojao doprinjeti čuvanju svijesti o vlastitom životnom prostoru, identitetu, jeziku, ubaštinjenom vremenu, kada ode jedan takav pisac, onda se ugase i cijeli svjetovi…

Onako kako piše na koricama u podnaslovu: Roman u pričama. Pisan je tako da bi bio prijemamljiviji čitaocu, kaže Isnam, da bi lakše držao pažnju. Mada su priče uvezane i čine romanesknu cjelinu, mogu se čitati i samostalno. To je efektna inovacija u modernosti forme, izlaženje u susret čitoacima. Neko bi rekao i da je to roman za djecu i mlade.

Međutim, u ovom primjeru baš se potvrđuje relativnost odrednice o književnosti za djecu i mlade, jer je knjiga pisana tako da je mogu čitati svi uzrasti. Imali smo knjige na kojima smo odgajani, poput naslova „Djeca s kolodvora ZOO“, „Dječaci iz Pavlove ulice“, „Družina ‘Sinji galeb’“, pa „Družba Pere Kvržice“, „Smogovce“, zatim literarne junake kao što su Tom Sawyer (Sojer), Huckleberry (Haklberi) Finn. Te knjige su i u mojoj mladosti bile anahrone, strane nam po drukčijim navikama i neshvatljivom nam miljeu, pa i „zastarjele“ formom i fabulom, ali su jednako prisutne u školskim lektirama. Krajnje je vrijeme da i mi imamo svoje romane o odrastanju na naš način, u našoj mahali, u sokaku, na nekoj livadi, knjige o tome koje su nama prisne. Svi smo mi na takvim mjestima imali svoja djetinjstva koja su prerastala u mladost, imali smo svoje igre, zabave, radosti, tegobe, nedosanjane ljubavi, a sve to nije sa sobom nosilo ništa loše i nismo tu odgojeni kao jalijaši. Napisao sam ovu knjigu da bi je čitali i stariji i podsjetili se toga, a i da mlađi znaju kako su zanimljivo, uzbudljivo i lijepo vrijeme provodili njihovi roditelji i djedovi te da nešto, ili i mnogo toga, preuzmu sebi u svom odrastanju. Još nije kasno da se djeca odupru pogubnosti interneta, mobilnih telefona, tableta, kompjutera. Sve te naprave, ono što one nude, sve to drži našu djecu u sjedećem položaju i izbuljenih očiju, više ih plaši i straši nego što ih istinski zabavlja, razonođuje ili podučava. Treba izići iz kuće ili stana s namazonom kriškom i prijateljevati kroz igranje, kazao je Isnam u jednom od svojih intervjua za portal Bošnjaci.net.

Priredila Emira Manso

Radio Olovo/A,Milunić

Prikaži više

Povezani članci

Back to top button