Arslanagića most je hercegovačka inat priča puna prkosa i ponosa
Kod nas u Bosni i Hercegovini ne valja kad puno palamudiš, niti kad
dobro govoriš. Nije vakat da budeš ni pametniji ni gluplji. Bezbeli je
najgore da budeš ters, jazuk i inadžija, ali samo tako se ne gubi
identitet. Samo tako djeca se uče odakle potječu, koji su im korijeni,
kakva je njihova kultura i tradicija, koja su obilježja njegovog
mjesta.
Inat je ono što natjera u Sarajevu Inat kuću da prijeđe sa jedne obale
na drugu i od tud i poteče naziv „INAT KUĆA!“. I ne, nije taj inat
obilježje samo Sarajeva, nego cijele Bosne, a Boga mi i Hercegovine.
Nekoliko stotina kilometara niže, u samom srcu Hercegovine i drugom po
veličini hercegovačkom gradu nalazi se znamenitost koja ima sličnu
INAT priču, ali krenimo od početka. Za razliku od Inat kuće on je
rušen, potapan, sklapan, miniran i živ je. Eh, to je inat.
Hercegovački, trebinjski inat koji ima Arslanagića most.
Arslanagića most je zadužbina Mehmeda – paše Sokolovića, a podignut je
1574. godine u čast njegovog poginulog sina. Njegova dužina je 80
metara i ima ukupno sedam lukova. Jedan od uglednijih ljudi u Novom u
taj vakat bješe Arslan-aga koji dobi zadatak da naplaćuje mostarinu.
Tako se on doseli u Hercegovinu i napravi kuću odmah do mosta.
Vremenom oko mosta niče naselje koje nazvaše Arslanagići, a most dobi
ime po svom mostaru. Arslanagića most je povezivao centralnu Bosnu i
današnji Herceg Novi.
Svoje najteže dane ovaj most je doživio tokom Drugog svjetskog rata
kada su ga pokušali srušiti, ali ga samo raniše. Tada mu je uništeno
lijevo krilo, ali je nakon rata popravljen.
Par godina kasnije, Arslanagića most je doživio i potop. 1965. godine
vlasti bivše države odlučuju da upravo na mjestu gdje se nalazi most,
naprave hidrocentralu. Nastankom akumulacionog jezera Gorica naš
inadžija prkosno potonu. Godinu dana je ronio, a onda vlast donese
odluku da se biser Trebinja izmjesti na drugu lokaciju. Nakon
pražnjenja jezera 1966. godine izvršena je demontaža mosta. Rastavljen
je i kamen po kamen odložen na obližnje polje.
Legenda kaže da je tada bilo više ponuda za kupovinu mosta, a da je
ona najkonkretnija za otkup došla iz Kanade. Ali nije bio na prodaju.
Ranjen, potpljen, rušen i dalje se inatio i za inat svima 1970 počelo
je premještanje kamenih ostataka. Čitav proces je trajao 2 godine, a
most je otvoren nekoliko kilometara niže u naselju Gradina. Tu se
trebinjci naviknuše na njega i on osta’ i posta’ simbol grada.
Simbol koji prkosi, roni, pa izroni, ruši se, pa se napravi, minira,
pa se popravi i na kraju preseli par kilometara niže. Simbol zbog
kojeg se dolazi u grad, a zbog kojeg se iz Trebinja odlazi sa
osmijehom. Da, to je sve Arslanagića most!
Radio Olovo/Udruženje Mapa kulture
