U vremenu u kojem živimo punom stresa i napetosti, kada je sve više oboljelih od neizlječivih bolesti u našoj su zemlji rijetki su primjeri dugovječnih i vitalnih ljudi .Nana Mejra Halilović zvana Mrka iz Kladnja , 20. februara proslavila je stoti rođendan.Rođena je 1914. godine u selu Turalići koje je tada pripadalo Vlasenici. Nana Mejra priča razborito i polako svoju životnu priču. Jedino su je kaže izdale noge ali je još uvijek nose, istina osloni se na štap,ali i sluh je dobro služi.Njena majka je kaže, živjela 101 godinu. Naša posjeta bila je povod da se prisjeti svoje mladosti, teškog života i rada, ratova koje je preživjela. Kada je imala trinaest godina, kaže, morala se udati.
-Pošla sam na branje kokuruza u polje kod komšije kada me je moj prvi muž pucajući u zrak,stigao i oteo.Kadija nam nije dao se vjenčamo jer sam ja bila malodobna, dok mu nismo platili tako što smo mu dali ovna. -priča nam uvijek nasmijana nena Mejra ,sjećajući se tih davnih vremena.
Sa svojim prvim mužem Šaćirom Đelepovićem dobila je troje djece . Muža su joj ubili četnici 1941 godine u selu 
Đelepi gdje su tada pobili sve mještane. Jedno dijete joj je umrlo u ratu.Kao samohrana majka podizala je djecu zarađujući sa svojih deset prstiju kaže nije birala posao što je vidljivo na svakoj bori na licu i rukama.
-Ruke i noge me bole,a i moraju, radilo se imala sam krave,ovce i koze, radila sam na njivi u kući do skora mi nije bila potrebna pomoć.Danas hvala Allahu imam svog unuka Sadifa i snahu Hatiđu koji se brinu o meni.Ništa mi ne fali jutros mi je donijela vruću prohu i mlijeko, to najviše volim da jedem.Nisam ja nikad voljela ovu gotovu hranu iz prodavnice.Ovčije i kozije mlijeko,sir i kajmak,kukuruzu i ono što sama napravim kod kuće, to sam jela.Nikad nisam bila bolesna niti sam pila lijekove ili bila u bolnici a ni danas mi hvala Bogu ne trebaju. -kazuje nena Mejra, često se prisjećajući svoje mladosti.
-U kolu smo se držali za rupčić,nije bilo dotaći ruku momka ili djevojke.Majka je stajala iza kola,momci su dolazili na pendžer.Bilo je više poštovanja među ljudima,djece prema roditeljima i starijima.Danas čini mi se toga je malo, radi ko šta hoće i kako hoće.-kaže Mejra.
Udavala se nana Mejra još dva puta za Mustafu Dunovića u Turaliće koji je umro 1975 a za Šabana Halilovića udala 
se 1977. godine, te je nakon njegove smrt 1987. godine, naslijedila penziju.
Nana Mejra ni danas ne propušta pet vakata namaza to je moja dnevna obaveza i terapija ,kaže.
Rođena u prvom Svjetskom ratu,preživjale je drugi a ni u vrijeme zadnjeg rata , kaže nije tražila ni očekivala milostinju ni od koga.
-Rano sam počela raditi sve poslove i ništa mi nije bilo teško . Zarađivala sam kod ugledne i vrijedne kladanjske porodice Hrustemović koji su mi svaki moj posao platili.Ko neće da radi njemu će uvijek biti teško živjeti,radi pa ćeš imati svega. Danas niko neće da radi svi hoće da budu gospoda, e ne ide to tako. Ako hoćeš da imaš moraš i raditi.- kaže nana ističući da sve dok je mogla raditi unazad nekoliko godina obavljala je sve poslove sama u kući i na njivi. Danas je sretna što se može osloniti na svog unuka Sadifa i snahu Hatiđu i njihovu djecu koja je redovno posjete i donesu nešto toplo za jelo i da vide kako je. .
Na pitanje šta bi željela za stoti rođendan , spremno odgovara.
-Da mi dođu moja kćerka Semija i sin Sadija ,mojih deset unuka i dvadeset praunuka i moje tri bijele pčele.Da ih sve vidim i sa njima proslavim moj rođendan jer sam hvala Bogu zdrava to mi je najveća želja,a dokle je dragi Allah propisao dotle ću i živjeti.-kazuje nam kraju ovog razgovora nana Mejra.
I tako je i bilo. Na Mejrin stoti rođendan, okupili su se svi njeni potopci, ali komšije i drugi, koji su joj željeli čestitati. Za ovu priliku pripremljena je i torta.U maloj prostoriji, bilo je puno smijeha. Svi su zapitkivali nanu, a ona, je opet spremno pružala svakom odgovor koji je uvijek bio popraćen smijehom.
