Općenito

Gradska biblioteka Olovo vam preporučuje -Vrijeme praznika iskoristite za odmor i putovanje uz dobre knjige!

Dragi naši slušaoci, korisnici, čitaoci, pred vama su dvadeset i osme preporuke koje su zajedno pokrenule Gradska biblioteka i Radio Olovo, kako bi vam bar na kratko uljepšali ovo vrijeme u kojem smo se svi našli, i još uvijek nismo pronašli izlaz, kako bi skrenuli misli i shvatili da uvijek možete putovati, bez obzira na zatvorene granice.

Do sada smo vam predstavili dvadeset i sedam književnika, mahom bosanskohercegovačkih, djela pažljivo biranih, kvalitetnih, poučnih i zanimljivih.

Umjesto čestitke, za kraj godine, pozivamo vas da preispitate sebe, koliko pažnje pridajete sebi, koliko mislite na sebe i odvajate vremena samo za vas. I da sljedeću započnete zdravi, sretni, sa odlukama koje će vas učiniti boljim i sretnijim nego što ste bili.

Kraj ove godine, htjeli smo vam učiniti posebnim, pa umjesto preporuka, dajemo vam nekoliko poučnih misli neponovljivog Meše Selimovića.

Mehmedalija Meša Selimović je rođen u Tuzli 1910. Nakon završenih studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu, do početka Drugog svetskog rata, radio je kao profesor gimnazije u rodnom gradu. Preminuo je poslije duže bolesti 11. jula 1982. godine u Beogradu. Kako se Meša izjašnjavao, gdje ga svrstavaju, i sva pitanja koja se nameću, ostavljamo za neko drugo vrijeme i mjesto. Ono što sigurno znamo jeste da je ostavio neizbrisiv pečat u književnosti u jednom vremenu. Za sve buduće generacije.

Selimović je formalno isključen kao autor iz oba svoja romana. Trudio se da likovi govore na autentičan i drugačiji način. Osnova strukture njegova oba romana je relativnost spoznaje, mišljenja, dobra i zla, dijalogičnost spoznaje. Sve to skupa ne predstavlja samo princip nego i njegovu umjetničku viziju svijeta. Volja koja proizilazi iz polifonijske strukture je volja za događajem. S obzirom na polifonijsku strukturu u njegova oba romana pojavljuju se vidokruzi pa imamo vidokrug Ishaka, vidokrug Hasana koji se sjedinjuje sa vidokrugom Nurudina. Uvijek je u pitanju princip nekoliko ukrštanih pripovijesti koje se kontrastno nadopunjavaju. Na taj način svjetovi Nurudina, Mula-Jusufa, Hasana, se spajaju u jedinstvu događaja.

Derviš i smrt započinje nekom vrstom ispovijedi gdje lik razgovara sam sa sobom.

Za ovo djelo Selimović je govorio da je njegovo najpotpunije djelo. Možda i najiskrenije, dok za Tvrđavu kaže kako je to trebalo da bude roman o Mula Mustafi Bašeskiji. Odatle dosta imena i podataka iz njegove hronike. Tvrđava je svaki čovjek, kaže Meša, svaka zajednica, svaka država, svaka ideologija.

  • “Otvorio sam knjigu nasumce i naišao na priču o Aleksandru Makedonskom. Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. – Zašto? Zar nije lijepo? – pitali su ga. – Baš zato – odgovorio je on. – Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sad. Priča je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: čovjek treba da se odreće svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni. Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja.”
  • “Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.”

Derviš i smrt

  • Ja, crv, sitan i nevažan, šta sam mogao učiniti njima, slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti? Ja sam pesnica koja je udarila u zid.

Ja sam udarac koji boli onoga koji udara.

Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.

Ja, ludi vrabac, pošao sam jastrebu u pohode. Jedva sam izvukao živu glavu.

  • Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.

Tvrđava

Dragi naši mali korisnici, nismo vas zaboravili. Iako je ova sedmica prošla bez lijepih priča i bajki za vas. Već sljedeće preporuke obećavamo pripremiti nešto lijepo, a do tada, želimo vam sretne i vesele praznike, budite dobri roditeljima, nanama i dedama, igrajte se sa braćom i sestrama, i svaki dan stvarajte svoju bajku, baš kao one koje ste čitali, slušali i koje smo birali za vas.

Pripemila Emira Manso

Radio Olovo/A.M

Prikaži više

Povezani članci

Pogledajte također
Close
Back to top button