U sali Doma kulture u Olovu u organizaciji Gradske biblioteke Olovo , održana je promocija knjige pjesama “Ne volim kratke snove” autora iz Olova Mirsada Mime Dedića.Pored Sanele Kaikčija koja bila promotor knjige za muzičku podršku bio je zadužen Adis Jamaković , Sajra , Dalila i Sumeja su recitovale stihove dok je svojim glasom promociju uljepšala Anisa Muminović.
Brojna rodbina i prijatelji ,sugrađani došli su da podrže prvu promociju knjige pjesama našeg Mime koji je svoj talenat prema pisanju otkrio još u osnovnoj školi.Od tada pa do danas nastajale su brojne pjesme posvećene njegovom sretnom djetinjstvu,prvim ljubavima ,snovima a onda i ratnim stradanjima.Mima je bio borac 1.Slavne olovske brdske brigade i njegove brojne pjesme čuvaju uspomenu na ratne drugove i to teško vrijeme u kojem je pisanje bilo potreba i lijek.Njegove pjesme su dokaz da svaka napisana riječ je vrijednija od one koja se pamti jer samo ono što se zapiše ostaje da svjedoči . Mima voli puno da čita iako kaže nije volio školu to je ljubav koja ne prolazi,kaže Mima.
Recenzenti knjige pjesama “Ne volim kratke snove” Mirsada Mime Dedića su Hadžem Hajdarević i Sanela Kaikčija koja je ujedno bila i promotor knjige. Izdavač je Dobra knjiga Sarajevo.Knjiga pjesma “Ne volim kratke snove” od sada je dostupna svim čitaocima Gradske biblioteke Olovo.
U novoj epizodi našeg podcasta poslušajte izjavu i dio sa promocije ;
Pogledajte dio atmosfere u našoj foto galeriji;
Mirsad Mima Dedić biografija
Ovdje vam donosimo dio iz recenzije za knjigu koju je napisao Hadžem Hajdarević jedan od najistaknutijih bosanskohercegovačkih književnika.
Pjesnički rukopis Mirsada Dedića Ne volim kratke snove čitao sam i razumijevao kao jednu autentičnu i sasvim osobnu pomirenost s osjećanjem prolaznosti. Već od prve pjesme, “Uzdah pjesnika”, koja je postavljena kao pjesma uvodnica, pa sve do posljednje pjesme u ovoj knjizi, “Nisam znao”, prostire se cijeli čovjekov život koji više liči na nepredvidivi labirint negoli na utrtu stazu koja treba da vodi nekom sigurnijem izlazu. Prvi je ciklus, nimalo slučajno, naslovljen kao “Kazaljke ne stoje”. Životni put okrznut je traumatičnim iskustvom rata, tu su i svjetovi o kojima su snijevalo u djetinjstvu pa su ti nekadašnji svjetloviti svjetovi zauvijek otišli. Ono što ostaje lirskom subjektu jest dijeljenje samome sebi “lekcija iz života”, ostaju vječna pitanja “živote, gdje ćemo”, pa “strah od smrti”, zapitanost koliko se u svakodnevici biva “normalnim bićem”… Slijede pjesničke dionice: “Optičke varke”, “Grad je kolijevka”, ”Vjetar u visokim brezama”, “Djetelka sa četiri lista”. Iz pjesme u pjesmu, lirski subjekt je najviše zabavljen ličnom sviješću o vremenu i čovjekovu odnosu prema kategoriji vremena… Ljubav je više miris što ga, u atmosferi nostalgije i rastuženosti, snosi “vjetar u visokim brezama” negoli što je postojeća stvarnost, sve je prvenstveno očuvano u sjećanju i u takvom ga stanju i raspoloženju valja blagovremenu privesti stihu.
Imam najviše poštovanje prema pojedincima koji su u vrijeme agresorskog rata 1992.-1995. godine smogli lične hrabrosti i povijesne društvene odgovornosti da budu pripadnici Armije RBiH, jedine vojske koja je u jednome haotičnom, kleronacionalističkom, barbarskom agresorskom dobu bila antifašistička vojna sila u zemlji Bosni, moje poštovanje biva još izrazitije prema onim pojedincima koji su se odvažili da pišu i na svoj vlastiti način da svjedoče i vlastito vrijeme i vrijeme u kojemu mi živimo… Dosta je pjesama u stihozbirci Ne volim kratke snove naslonjeno na autentično iskustvo rata. Najdirektnije se to vidi u pjesmama okupljenim u ciklusu “Grad je kolijevka”. Taj grad je Olovo, jedan od najherojskijih gradova u bosanskohercegovačkome odbrambenom ratu devedesetih godina prošloga vijeka. Pa i one pjesme koje se mogu okarakterizirati ljubavnima, deskriptivnima, misaonima, ili pjesmama koje se mogu razumjeti kao poezija za djecu, sadržano je izvjesno osjećanje rata. Najbolje to posvjedočuje pjesma “Optička varka”, koja je naslovni nosilac cijeloga jednog ciklusa u ovoj knjizi:
Teško je kada okove ti stave,
pa čelični lanci zazvekću vrh glave,
priprave i omču, zaključaju brave,
zarobljenost tvoju i hvale i slave…
U pijesku živom oslonca i nema,
što više se trzaš to i brže toneš,
pa nisi ni svjestan šta ti se sve sprema,
čekaju, što prije, i duhom da kloneš.
Iza svakog ćoška zloba ti se ruga,
dok mreža te steže, isuviše jaka…
Život tako biva ko prostrana duga
– kao najobičnija optička varka?
Život za mnoge i jest tajnovita “optička varka” u koliko se ne poželi vlastitim “plamenom u grudima” zagrijati sve viđene nadošle suze, agresivne boli, pa trpnje, nevolje, nesreće, a što sve to doživljavaju oni koji takvo osobno iskustvo najmanje zaslužuju… Ipak, koliko god u Dedićevim stihovima ima intenzivnih rastuženosti, potom nostalgija i zabrinutosti za svijet i nepredvidive mijene u njemu, u znatnoj je mjeri u ovim pjesmama prisutno i posvemašnje životne radosti, nade i vjere u vlastite spasonosne mogućnosti… Pa, ako se kadikad “nesretno i prazno”, kako je naslovljena jedna od Dedićevih pjesama, uvijek iz nutrine pjesničke slike i pjesničkog doživljaja određenoga životnog trenutka prosine jasna i ohrabrujuća svjetlica nade. Jer, “šta je život bez sjaja i bez ljubavi”, kako bi se upitao Friedrich von Schiller.
Uz to, Dedićev lirski subjekt se, počesto, ne libi donijeti neke vlastite istine o svijetu i životu, ne susteže se da opominje na svoj naglašeniji pjesničkoetički način… I ovdje se potvrđuje ona univerzalna istina kako pjesnici često nisu svjesni svega onoga što nose u vlastitim obrazovnim, iskustvenim, ljudskim-sasvim-ljudskim intuicijskim dubinama, od čijega izražajnog “materijala” ovisi koliko će neka pjesma zaista biti pjesma a koliko će se pokazati samo kao nasumična zvonjavina netom upotrijebljenih riječi. Vidno je da je do otvorene konstatacije “Ne volim kratke snove” valjalo proteći mnogo osobnog vremena i impregnirana životnog iskustva!
Dedićeve pjesme doživio sam sasvim neposrednim i iskrenim lirskim “ispovjednicama”. Sve što vidi, osjeti, čuje, sve čega se sjeća i što voli, Dedićev pjesnički subjekt promatra okom ili obradovana ili zabrinuta dječaka. Takvim mi se doima i katren “Ne volim kratke snove”, čiji se naslov, kako vidimo, proširio na cijelu knjigu pjesama:
Odlazim ti, nemiru moj slatki.
Ne mogu više da patim zbog tebe,
snovi su naši ko uzdasi kratki,
ne želim da srce u osami zebe.
Ovaj četverostih govori, između ostaloga, da je autor povremeno posezao za rimom. Rima je u mnogim pjesmama gotovo pa spontana. Autor se, očito, trudio da ne robuje rimi ali ni da je odbija ukoliko se rima sama sobom “namjestila”.
Knjigu pjesama Ne volim kratke snove Mirsada Dedića treba čitati kao jedinstvenu pjesničku cjelinu autora koji se u nešto poznijemu životnom dobu odvažio ponuditi čitalačkoj javnosti svoje vlastito poetskotvorno “osjećanje svijeta i života”. Stihovi su oprezno poredani na razmeđima jednoga sasvim iskrena dijaloškog suočenja sa svijetom oko sebe, a uvijek je na čitaocima, kao neposrednim (su)stvaralačkim recipijentima da se i sami uključe u ponuđeni dijalog, čime svako književno djelo jedino može i doživjeti svoju potpuniju književnopercepcijsku ostvarenost.
Iskreno govoreći, što sam i sâm u sve dubljim godinama, i ja, sve otvorenije, sve izrazitije, “ne volim kratke snove”.
Sarajevo, januar 2023.
Hadžem Hajdarević
Radio Olovo /Amira Milunić
