AktuelnoCentar za kulturuHistorijaKulturaOlovo

Na današnji dan rođen je Alija Izetbegović prvi predsjednik Predsjedništva BiH- Podsjećanje na njegovu posjetu Olovu ratne 1995.godine

U rubrici Radio Olova “Na današnji dan” danas smo se prisjetili prvog predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića koji je rođen na današnji dan 8.avgusta 1925. godine i njegove posjete Olovu u aprilu ratne 1995.godine.

“Početkom marta 1995. godine Olovo je posjetio predsjednik Predsjedništva naše države Alija Izetbegović.U njegovoj pratnji bili su Muhamed Lemeš zamjenik ministra odbrane Republike BiH,Bakir Alispahić ministar unutrašnjih poslova R BiH i komandant 1.Korpusa brigadni general Vahid Karavelić.Predsjednika je pozdravio počasni vod 110. Slavne olovske bbr i brojni građani Olova,pisalo je između ostalog na naslovnici u 17.broju “Olovskih novosti” koje uređivao Samir Milunić.Olovske novosti u to ratno vrijeme su bile jedini lokalni medij koji je nastojao informisati borce i građane o svim aktulenim dešavanjima u Olovu i BiH.

Prvi broj je izašao u decembru 1992.godine a uređivao ga je Velid Džindo do avgusta 1994.godine kada bez prekida list nastavlja izlaziti pod pokroviteljstvom Informativne službe općine Olovo .Ratna izdanja lista čuvamo u Centru za kulturu,sport i infromisanje a neki od brojeva dostupni su i u Zavičajnom muzeju.

Alija Izetbegović (8. august 1925 – 19. oktobar 2003) bio je bosanskohercegovački i bošnjački političar, pravnik i prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine.

Biografija Alije Izetbegovića

Alija Izetbegović je rođen 8. avgusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu. Od 1928. godine živi u Sarajevu, gdje se školovao i diplomirao na Pravnom fakultetu 1962. godine.


Zbog svog politickog opredjeljenja i djelovanja, dva puta je zatvaran i osudivan. Prvi put je 1946. osuden na tri godine zatvora. Drugi put je uhapšen 1983, nakon objavljivanja “Islamske deklaracija”. U poznatom “Sarajevskom procesu” kada se sudilo grupi od 13 muslimanskih intelektualaca, osuden je na 14 godina zatvora. U zatvoru u Foci je ostao oko šest godina, a osloboden je 1988. godine,kada su iz zatvora puštani na slobodu politicki zatvorenici osudeni za verbalni delikt.

Alija Izetbegovic je pokrenuo formiranje Stranke demokratske Akcije (SDA), koja se ubrzo pretvorila u najjacu bh. politicku stranku. Na Osnivackoj skupštini SDA 25. maja 1990. postaje njen prvi predsjednik. Iste godine SDA pobjeduje na prvim parlamentarnim izborima. Krajem 1990. Izetbegovic je izabran za predsjednika Predsjedništva BiH. Za clana Predsjedništva BiH biran je još dva puta: na prvim poslijeratnim izborima 1996. kada je izabran i za predsjednika Predsjedništva BiH na period od dvije godine i na drugim opštim izborima u BiH septembra 1998.

Alija Izetbegovic je supotpisnik Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je okoncan rat u BiH, 21. novembra 1995. u americkom gradu Dejtonu, zajedno sa tadašnjim predsjednicima Srbije i Hrvatske, Slobodanom Miloševicem i Franjom Tudmanom.

Alija Izetbegovic je dobitnik niza priznanja i nagrada kao što su: Nagrada kralja Fejsala, medalja Centra za demokratiju iz Washingtona, a najtiražniji i najuticajniji španski list madridski list “El mundo” izabrao je Aliju Izetbegovića za licnost 1995. godine u svijetu. Istanbulski Marmara univerzitet 1997. godine dodijelio mu je titulu pocasnog doktora pravnih nauka za doprinos zaštiti ljudskih prava, uspostavu mira, ali i kao uglednom pravniku. Na Forumu u Cran Montani 1998. godine dobitnik je prestižne nagrade za unaprijedenje ljudskih prava.

Alija Izetbegovic je govorio engleski i francuski jezik. Bio je oženjen i otac troje djece.

U nastavku donosimo tekst nastao 1971.godine koji je napisao Alija Izetbegović: Odgajamo li muslimane ili poltrone

***

Zamišljam ovaj članak kao mali razgovor s našim roditeljima i vjerskim pedagozima. Nedavno sam zatekao svog bliskog prijatelja, inače dobrog i oduševljenog muslimana, kako piše članak o odgoju muslimanske omladine. Pročitao sam članak koji još nije bio dovršen, ali čije su glavne misli bile već izložene. Insistirajući na odgoju u duhu vjere, moj prijatelj poziva roditelje da kod djece njeguju vrline finoće, dobrog ophođenja, skromnosti, neisticanja, milosrđa, praštanja, pomirenja sa sudbinom, strpljenja itd. On naročito upozorava odgajatelje da čuvaju djecu od ulice, kaubojskih i kriminalističkih filmova, nekorisne štampe, nekih sportova koji podstječu agresivnost i duh nadmetanja itd. Ipak, najčešća riječ u članku mog prijatelja bila je poslušnost. Kod kuće se dijete treba pokoravati roditeljima, u mektebu hodži, u školi učitelju i nastavniku, na ulici čuvaru reda, a sutra na poslu direktoru, šefu, starješini.

Da bi ilustrovao svoj “ideal”, pisac prikazuje dječaka koji se kloni svega lošeg, koji se nikada ne tuče na ulici, ne gleda kaubojske filmove (umjesto toga ide na časove klavira u muzičku školu), ne igra fudbal, ne nosi dugu kosu, ne hoda s djevojkama (njega će roditelji oženiti “kada za to bude vrijeme”). On nikada ne viče, njegov glas se nigdje ne čuje (“kao da nije živ”), on se svugdje zahvaljuje i izvinjava. Pisac to ne kaže, ali možemo nastaviti: njega zakidaju – on šuti. Udare mu čušku – on ne uzvraća nego dokazuje da to nije lijepo. Jednom riječju, on je od onih “što ni mrava ne bi zgazili”.

Čitajući ovaj članak potpuno sam shvatio smisao one izreke koja kaže da je put do pakla popločan dobrim namjerama. I ne samo to, mislim da sam dokučio barem jedan od uzroka našeg nazadovanja posljednjih stoljeća: pogrešan odgoj ljudi. Ustvari, već vijekovima, kao posljedica neshvatanja izvorne islamske misli, mi našu omladinu pogrešno odgajamo. Dok je neprijatelj, obrazovan i nemilosrdan, pokoravao jednu po jednu muslimansku zemlju, mi smo našu mladež učili da bude fina, da “muhi zla ne misli”, da se miri sa sudbinom, da bude poslušna, da se pokorava svakoj vlasti “jer svaka vlast je od Boga”.

Ova tužna filozofija pokornosti, čije pravo porijeklo ne znam, ali koja, sigurno, ne potiče od islama, vrši dvije funkcije koje se savršeno i nesretno dopunjuju: s jedne strane, ona umrtvljuje žive, a s druge strane, ističući u ime vjere pogrešne ideale, ona oko islama okuplja one koji su umrli prije nego su počeli da žive. Od normalnih ljudskih stvorenja ona stvara nesigurne ljude, progonjene osjećajem grijeha i krivnji, postaje istovremeno vrlo privlačna za ona promašena stvorenja što bježe od stvarnosti i traže utočište u pasivnosti i utjehi. Samo na ovaj način može se objasniti činjenica da i u današnjem vijeku buđenja, upravo nosioci islamske misli, ili oni koji sebe tako nazivaju, u svakoj konfrontaciji redovno gube bitku. Spleteni ovom filozofijom zabrana i dilema, ovi ljudi, inače visokog morala, pokazuju se inferiorni i nedorasli u sukobu s manje čestitim, s manje kulturnim, zato odlučnim i bezobzirnim protivnicima, koji znaju šta hoće i koji ne biraju sredstva da postignu svoje ciljeve.

Šta bi bilo normalnije nego da muslimanske narode vode ljudi odgojeni u islamu i nadahnuti islamskom mišlju? Ali oni to ne uspijevaju iz jednostavnog razloga: odgajali su ih ne da vode, nego da budu vođeni. Šta bi bilo prirodnije nego da upravo muslimani u muslimanskoj sredini budu nosioci bunta protiv tuđinske vlasti, tuđinskih ideja i političkog i ekonomskog nasilja? Ali oni to ne mogu, opet iz istog osnovnog razloga: nisu ih učili da dižu glas, nego da se pokoravaju. Odgajali smo (ili okupljali), dakle, ne muslimane nego poltrone, skoro sluge. U jednom svijetu koji je bio pun poroka, ropstva i nepravde, propovijedati mladeži da se kloni, da bude mirna, da se pokorava – nije li to saučesništvo u porobljavanju i tlačenju svog vlastitog naroda?

Psihologija, o kojoj je riječ, ima više aspekata. Jedan od njih je uvijek ponovna priča o prošlosti. Našem mladiću ne govore šta islam treba biti, nego šta je nekada bio. On zna za Alhambru i davna osvajanja, za grad iz “hiljadu i jedne noći”, biblioteke u Samarkandu i Kordovi. Njegov duh stalno okreće slavnoj prošlosti i on počinje živjeti od nje. Prošlost je, naravno, važna. Ali danas je korisnije popraviti dotrajali krov skromne džamije u svojoj mahali, nego znati nabrojati sve veleljepne džamije što ih sagradiše naši davni preci. Čini se da bi trebalo spaliti svu tu slavnu historiju, ako ona postaje utočište za uzdisanje i život od uspomena. Bilo bi bolje porušiti sve te velebne spomenike, ako je to uslov da konačno shvatimo da se ne može živjeti od prošlosti i da je potrebno da i sami nešto uradimo. Paradoksalno je da se ova pogubna pedagogija pokornosti i neprotivljenja poziva na Kur’an, u kojem je princip borbe i otpora spomenut na barem pedeset mjesta. Kao zakonik, Kur’an je ukinuo pokoravanje. Umjesto pokoravanja mnoštvu lažnih autoriteta i veličina, Kur’an je uspostavio jednu jedinu pokornost – pokornost Bogu. Ali, u ovoj pokornosti prema Bogu, Kur’an je izgradio slobodu za čovjeka, njegovo oslobođenje od svih drugih pokoravanja i strahova.

ŠTA MOŽEMO, DAKLE, SAVJETOVATI NAŠIM RODITELJIMA I PEDAGOZIMA?

Prije svega, možemo im poručiti da ne ubijaju sile u mladom stvorenju. Neka ih radije oblikuju i usmjere. Njihov uškopljenik nije musliman, niti ima načina da se mrtav čovjek “prevede” u islam. Da bi odgajali muslimana, neka odgajaju ljude, i to što kompletnije i potpunije. Neka im više govore o ponosu nego o skromnosti, više o hrabrosti nego pokornosti, više o pravednosti nego o milosrđu. Neka podižu dostojanstvenu generaciju koja će znati da ne treba tražiti ničije dopuštenje da živi i da bude ono što jeste. Jer zapamtimo: progres islama – kao i svaki drugi progres uostalom – neće doći od mirnih i pokornih, nego od hrabrih i buntovnih.

Piše: Alija Izetbegović, Preporod, oktobar 1971.

Radio Olovo/Magazin plus

Prikaži više

Povezani članci

Back to top button