Izlog knjige – Na današnji dan rođen je Nikola Šop bosanskohercegovački pjesnik

Iz Gradske biblioteke Olovo danas nas podsjećaju na bh pjesnika Nikolu Šopa.

Pripremila Sanela Kaikčija.

Obzirom da je na današnji dan 19.8.1904. godine rođen bh pjesnik Nikola Šop, danas vam pričamo o njemu i njegovoj poeziji.

Nikola Šop je bosanskohercegovački pjesnik, koji je rođen u Jajcu, u Bosni i Hercegovini, 19. augusta 1904. godine. Njegovo djelo iluminira ponajprije samotnički interijer, posvećeni krug “svijetle samoće”, u kojem živi svoj imaginirani poetski svijet, više nego i sama religioznost, koja spontano zrači iz njegovih pjesama kao prirodno stanje duha i svijesti. Šop je moderni kršćanin koji ljudskošću prevladava dogme, naivnom dobrodušnošću, poput fra Marka Krnete iz Andrićeve novele, Šop upućuje svoje stihove Isusu bez bogobojaznosti, toplom ljudskom neposrednošću, kao prisne poruke prijatelju koji mu je jednak, koji s njim dijeli dobro i zlo.

Šopov Krist je potpuni čovjek, koji se odriče božanske moći da bi omekšao, oplemenio ljudska srca vlastitom poniznošću i dobrotom. Šopove pjesničke zbirke “Pjesme siromasnog sina” (1926), “Isus i moja sjena” (1934), “Od ranih do kasnih pijetlova” (1939) i “Za kasnim stolom” (1943), a ništa manje i čudesna, bajkovita pjesnička proza “Tajanstvena prela” (1943), unutarnjom profinjenošću religioznog čuvstva, uzdižu se prema svemirskim visinama, koje će nadahnuti njegove zbirke “Kućice u svemiru” (1957) i “Astralije” (1961). U Šopovoj poeziji, religioznost je dosegnula kosmičku dimenziju i otkrila svoju estetsku vrijednost.

Pjesnik pun iznenađenja i proturječja, Šop daje svojim djelom takvu klavijaturu koja dopušta najrazličitije varijacije. I plahi sugovornik i smioni sekundant kosmonautima i slavitelj malenih i strpljivi spektator ljudskih taština, i zagovornik bukoličke vedrine i opčinjeni stanovnik velegrada. Ozbiljnost i radoznalost modernog čovjeka, prevodilac Pannoniusa i autor knjige o Horaciju, odvjetnik nekog umanjenog intimnog “džepnog kršćanstva” i zadivljeni registrator balističkih komunikacija sa svemirom.

Magnetizira ga ritam modernih kretanja a moli prije rata da tvornice sporije rade, raduje se bezazleno svakom preobražaju a tuguje što romantiku svijeća smjenjuje prozaičnost elektrike. Mirno podnosi starenje a žali za regionima djetinjstva, idealizira školu i sumnja u sveznadarstvo učitelja. Ne podnosi hijerarhiju, neskromnost, pompu i svijet je napučio prolaznicima bez ambicija. Na krivudavom putu mogao se lišiti svega osim čuđenja, ozlovoljiti je mogao učenjake, sistematičare, dogmatičare, skeptike i cinike, ali nikada čitaoca privržena lirici, nikada iskrena štovatelja pjesme.

Astralan i prizeman, bezazlen i bremenit iskustvima, misaon i osjećajan, poganski vedar i filantropski sentimentalan, Šop je prošao više faza, odabirao raznolike simbole varirajući uvijek jednako autentičan motiv modernog prognanika. Stoji nepomaknuto među najzanimljivijim hrvatskim pjesnicima u BiH, u razdoblju između dva rata, a poslijeratnim ciklusima daje tribut sve uzbudljivijim susretima s fenomenom — sveprostornog.

Nikola Šop umro je u Zagrebu, u Hrvatskoj, 2. januara 1982. godine.Njegov lik se nalaz na markicama BH Pošte.

Kako bi ovaj bh pjesnik ostao upamćen po svojim djelima ,na prednjoj strani novčanice od 100 KM nalazi  Nikola Šop, a na zadnjoj stećak Zgošća. 

Ako već nista obavezno potražite knjige pjesama Nikole Šopa u Gradskoj biblioteci u Olovu.Ovdje vam donosimo dvije.

Šum pšenice

Iz luga vjetar dune u doba gluho

I zelenu plahtu niz obronke zatalasa.

Lelujanje se začuje tako suho.

To šumi dolinama klas do klasa.

Vrijedni domaćin kroz otvoren prozor sluša

Šumor klasja i smije se u duši.

I sve mu se čini kao da već čuje

Kako se zrelo zrnje u hambare suši

Miris pšenice duša mi snažno diše

I šum slušam, stojeći za ogradom od trnja.

O, hvala ti, Bože, što se u klasju ovom njiše

I moja skromna šačica zrnja.

Bakine naočari

S teškim konjima sad će večernja kola odvući iz doma mog sve stvari.

Pusto je, još samo tinjaju nasred stola mrtve mi bake mutne naočari.

Koliko puta su bistro gledale u mene, na plemenitom joj nosu radosno dršćući.

Koliko puta tajnim suzama zamagljene što je već svanuće, a još se ne vraćam kući.

I nema me i nema, a Velika Kola već gasnu i baka je sva u mraku i brizi… Niz hladne, ugasle očari nasred stola jedna suza još klizi.

Radio Olovo/A.M